Riječ korizma dolazi od latinske riječi quadragesimaj odnosno talijanske riječi quaresima i označuje broj četrdeset, odnosno četrdesetodnevno razdoblje koje prethodi Uskrsu. S nizom biblijskih događaja korizmu ne veže samo trajanje, nego i sadržaj vremena prijelaza, priprave i pokore. Analogni biblijski događaji četrdesetogodišnje su lutanje izraelskoga naroda pustinjom te četrdesetodnevni potop, Mojsi-jev boravak na Sinaju, putovanje proroka Ilije prema Horebu, vrijeme kroz koje je Jona propovijedao Ninivljanima, a Golijat stajao nasuprot Izraelu, te Isusov boravak u pustinji (Bieritz 1991:90, Zagorac 1988:121). Ako se može govoriti o tipologiji broja četrdeset u Bibliji (Maračić 1991:10), može se govoriti i o tipologiji toga broja u rasporedu blagdana kršćanske liturgijske godine: četrdeset dana je razdoblje između Martinja i Božića, Božića i Svijećnice, poklada i Uskrsa, te Uskrsa i Spasova (Uzašašća) (Molet 1990:311,316) J
Korizmenu četrdesetnicu sa svima navedenim blagdanima povezuje značenje prijelaza, priprave i pokore. Za ilustraciju pogledajmo što biblijski tekst kaže o djelovanju proroka Jone u Ninivi (Jona 3, 3-10):
Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga | tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: “Još četrdeset dana. i Niniva će biti razorena.” Ninivljani povjeravaše Bogu; ogla-siše post i obukoše se u kostrijet. svi od najvećega do najmanjega.
Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: “Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću. da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog. smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.
U navedenome tekstu možemo prepoznati elemente korizmene priprave -pokoru, post. pokorničku odjeću, molitvu. Osobito je u prvim stoljećima kršćanstva korizma imala značenje pokorničkog razdoblja i priprave katekumena za krštenje. Po uzoru na izgon Eve i Adama iz raja, tada su ljudi javno okajavali teške grijehe i bivali izopćeni iz zajednice Crkve. Morali su odjenuti pokorničku odjeću, dobivali su znak križa pepelom na čelu, stari znak pokore. Na Veliki četvrtak pokajnici su primani natrag u crkvenu zajednicu. Vjerojatno iz solidarnosti sve je više ljudi sudjelovalo u obredu pepeljenja pokajnika, a nakon IX. i X. stoljeća, kad je javno pokajanje prestalo biti običaj, ostao je obred pepeljenja, za koji se već od XII. stoljeća koriste grančice posvećene na Cvjetnicu (Bieritz 1991:91, 96-97).
Korizmene propovijedi Vilhelma Švelca, svećenika zagrebačke nadbiskupije, nastale sredinom XIX. stoljeća, ističu pokorničko značenje korizme. Korizma je vrijeme spasenja, vrijeme milosti u kojemu Crkva “prizivlje grešnike 1 sebi i kriči: Činite pokoru, obernite se”. Znak križa pepelom na čelu opominje na pokoru i na sve što je Isus za ljude pretrpio; da bi bili dionicima Isusovih zasluga, ljudi moraju tijekom korizme činiti pokoru: nevolje i patnja put su pokore i svetosti (Švelec 1855:113-137).
I Važan element korizme je post. praksa koju susrećemo u različitim religijama svijeta. Post imade višestruko duhovno značenje: priprave za primanje Božjega duha. sredstva intenziviranja molitve, oružja u borbi protiv kušnje i slično (Bieritz 1991:94). On je. u kombinaciji s molitvom i dobrim djelima, osnovni element četrdesetodnev-ne korizmene pokore sve do danas (Zagorac 1988:122-26. Maračić 1991:10-12), premda se tijekom stoljeća njegov sadržaj znatno promijenio i u smislu količine (broja obroka) i kakvoće (njihova sadržaja). J
Unatoč promjenama u naglasku njezina sadržaja.[korizma je tijekom stoljeća zadržala obilježja prijelaznog razdoblja. Nekad je to bilapriprema i uvođenje kate-kumena te ponovno primanje grješnika u crkvenu zajednicu (Zagorac 1988:138). Kasnije korizma ima istaknutije značenje pripreme za duhovnu obnovu, prijelaza u novi život po Isusovu uskrsnuću. Stoga korizmena obilježja imaju i funkciju odvajanja od prethodnoga razdoblja – poklada, i funkciju uključivanja u sljedeće razdoblje
– uskrsno. Čišćenje ljudi, kuće, okućnice i stvari početkom korizme simbolično je i stvarno odvajanje od prethodnoga stanja, a ujedno je i priprema, kao i molitva, pobožnosti i post za doba koje počinje Isusovim uskrsnućem. Može se reći da se, odvajajući se od svjetovnoga i uobičajenoga stanja, ljudi pripravljaju za sveto, ujedno se djelomično i sami sakralizirajući. Kulminacija priprave zbiva se na Veliki petak, u posebnim pobožnostima. velikome broju molitava, dobrim djelima i gotovo potpunome postu. |
U ovome se poglavlju prikazuju važnija crkvena obilježja korizme. Napose će biti riječi o crkvenim propisima i preporukama glede posta, o intenzivnijem vjerskom životu, o odredbama u svezi s veseljem, glazbom, plesom, svadbom. Crkvene značajke korizme čovjek je prenosio u svakidašnji život, prisvajao ih je i interpretirao, proževši njima cjelokupan život u tome razdoblju. Crkvena tumačenja korizme kao razdoblja pripreme očišćenjem, uzdržavanjem od mesa i općenito od jela. kao razdoblja žalosti i tuge, čovjek je simbolično i stvarno izražavao određenim radnjama: na početku stoji stvarno i simbolično čišćenje od prethodnoga razdoblja, a tijekom cijeloga razdoblja ističu se post, povećani broj molitava i pobožnosti, ozbiljnost i tuga iskazani tamnijom odjećom, uzdržavanje od plesa, veselja i zabave te odgađanje sklapanja braka.
Etnografski podaci ne mogu točnije pokazati koliko su ljudi doista živjeli po crkvenim pravilima. Oni najviše govore o poželjnom i očekivanom ponašanju. Tu i tamo građa upozorava na odmak, pa ćemo saznati da početkom XX. stoljeća u Jaskanskom prigorju mnogi ni za Vuzam nisu dolazili na misu (Rožić 1907:275) ili da je u Slavoniji u međuraću bilo godišnjaka koji su samo na Veliki petak odlazili u crkvu (Bogutovac 1971:129) ili onih koji se nisu odazivali na uskrsnu ispovijed (Markovac 1940:84). Leopold Rusan, župnik u Remetama kod Zagreba, žalio se od 1930-ih do 1950-ih godina na slab posjet vjernika crkvi na Čistu srijedu, slab posjet Božjem grobu na Veliki petak i na slab odaziv na pobožnost križnoga puta. Godine 1942. zapisao je da na korizmenoj ispovijedi nije bilo mnogo “pokornika” – lijepo je vrijeme odvelo ljude na poljske radove, a sve je veći broj onih koji na ispovijed odlaze u grad.
Ipak, i uz te zapise o propustima u održavanju korizmenih pobožnosti građa govori o iznimno velikome utjecaju Crkve na svakidašnji život i ponašanje u korizmi.
