Najčešće vlakno biljnog podrijekla je pamuk. Domovina pamuka je Indija koja i danas predstavlja važno područje uzgoja. Veća gospodarska važnost uzgoja pamuka počela je u 13. stoljeću.
Uzgoj pamuka se razvijao u krajevima s blagom klimom i s mnogo vlage i sunca.
Zbog potrebe velikog broja ljudi kod sjetve i berbe pamuka, uzgoj pamuka se razvijao u mnogoljudnim zemljama s jeftinom radnom snagom.
Pamuk se sije ručno ili strojno u krajevima u kojima nema mrazeva. Nakon 2 do 3 dana klija, a nakon 20 dana biljke već imaju prvo lišće. Dva mjeseca poslije sjetve na ograncima se razvija cvijet, a nakon cvjetova se pojavljuju čahure. Zrela čahura ima veličinu oraha, a njezina unutrašnjost se sastoji od 5 do 8 pregrada ispunjenih pamučnim vlaknima.
Od sjetve do berbe pamuka potrebno je 5 mjeseci.
Berba pamuka vrši se ručno ili strojno. Prednost ima ručna berba jer se tako beru samo zrele – raspucane čahure. Poslije berbe pamuk se suši u čahuri. Poslije se odvajaju vlakna i sjemenke. To se zove egreniranje i vrši se na posebnim strojevima – egrenaljkama.
Zatim se pamuk pakira u bale i transportira na daljnju preradu.
Klasiranje pamuka vrši se po kvaliteti i u skladu s normama.
Osnovni parametri koji određuju kvalitetu pamuka su: duljina vlakna, boja i karakter.
Pod karakter spada: finoća, zrelost, jačina, jednoličnost, uvojitost, podatnost i sposobnost prianjanja vlakana.
Duljina pamučnog vlakna je 25 – 45 mm. Najpoznatiji je Sea Island duljine 40 mm i maco duljine 45 mm.
Finoća pamučnog vlakna iznosi 1-3,2 dtex-a ili Nm = 3000 do 7000.
Jačina vlakna iznosi 2-5 dN, a čvrstoća 1,7 -4 dN/dtex.
Boja pamuka je bijela, ali ima odstupanja u tonu bijele boje. Što je ton izrazitiji, pamuk je lošiji.
