Specifičan način pastirskog života zahtijevao je i posebnu opremu, pa su ih prepoznavali po kožusima i šubarama, izrađenima od ovčjega krzna, ili kabanicama s kapuljačom, napravljenima od sukna koje su sami umjeli impregnirati voskom i lojem. Nerijetko im je takva kabanica, čvrsto omotana oko tijela, bila jedinim ležajem. Opanci od sirove goveđe kože s trakama od ovčjih crijeva predstavljali su veoma pogodnu obuću za krški teren. Glavno pastirsko pomagalo bio je dugački štap s kukom, a u nuždan pribor, nošen u vunenoj torbi preko ramena, pripadala je drvena čaša (kepčija) te veterinarska pomagala, ali i svirala.
U družini koja je boravila na planini bile su i žene (planinka, maja, stopanica), čije je glavno zanimanje bilo prerada mlijeka. Obavljale su je u pastirskim kolibama, priprostim zgradicama od brvana ili suhozida, mahom jeđnodijelnima. Primorci su raspolagali i dvodijelnim stanovima, pa je jedna prostorija (komin ili ognjar) s otvorenim ognjištem, priborom za kuhanje i smještaj namirnica, bila namijenjena i zajedničkom večernjem boravku, a u drugoj (usprema) bila je ostava s gotovim mliječnim proizvodima te ležajevi. U blizini je bio tor, ograđeni prostor u kojem su ovce, uz nadzor pastira, boravile noću, a u posebnom se njegovu dijelu |struga) obavljala jutarnja i večernja mužnja.
Svježe pomuzeno mlijeko odmah se prerađivalo, bilo sirenjem bilo kiseljenjem bilo pak mlaćenjem. Dodavanjem sirišta (pripremljena od sušenoga životinjskog želuca) u nekuhano mlijeko proizvodio se sir: sušen na zraku (škripavac) ili pohranjivan u mješine uz dodatak soli (mišni sir). Od mješavine prokuhane sirutke i sirova mlijeka pripremao se manje kaloričan sir (urda), namijenjen dnevnoj konzumaciji. Stavljanjem u zemljani lonac sloja kuhanog te sloja nekuhanog zasoljenog mlijeka nastajao je mekani polumasni sir (basa). Mlijeko ostavljeno da se ukiseli također je bilo namijenjeno dnevnoj prehrani družine. Skorup, pokupljen od kuhanog mlijeka, pretvarali su mlaćenjem u drvenom stapu u maslac koji bi zatim pretopili u maslo.
Kad se radilo o velikom stadu ovaca različitih vlasnika, pastiri su bilježili količinu dobivenih prerađevina urezima u posebne daščice – rovaše. Na nj ima su evidentirali do i količinu vune koja je vlasnicima pripadala nakon striženja, kao i mješine što su ih sami strojili od ovaca koje su morali usmrtiti. Tisućljetni kontinuitet planinsko-pasnjačkog stočarenja u gorskoj Hrvatskoj očituje se u tradiciji tzv. vlaškog izbrojenja. Pri prebrojavanju grla stoke, naime, služili su se riječima iz jezika zaostalog od predslavenskih, transhumantnih i nomadskih, stočara Vlaha.
Pastiri su, nakon obvezne jutarnje mužnje u toru,odlazili sa stadom na pašu, krećući se tako da u vrijeme podneva stignu do plandišta, predjela na kojem ovce mogu počinut u hladovini, a zatim, opet pasući, stići predvečer do tora. Jednom na tjedan dovodili su ih do posebnog mjesta na kojem su im davali sol (solilo), a moralo je biti smješteno u blizini lokve (pojilo). Unatoč neudobnu životu, pastirima je ostalo dosta slobodna vremena. Mnogi su ga provodili izrađujući pojedine predmete svakidašnje uporabe, od kojih se svojim oblikovanjem i ukrasnim tehnikama izdvajaju predmeti od drva.
Nakon povratka s planine, koji je obično uslijedio nakon Male Gospe (8. rujna), ovce bi razdijelili vlasnicima zajedno s priskrbljenim mliječnim proizvodima i sirovinama. Od te količine jednim su dijelom bili isplaćeni i pastiri.
Slika: Buzz.hr
