Ponekad se pitam jesmo li svjesni svega onoga što imamo, što smo stekli i naslijedili?? Je li nam bitno samo materijalno i novčano ili smo svjesni i ostalih vrijednosti koje posjedujemo!!?? Što pomisli čovjek kad prolazi kroz našu ponosnu Zagoru…što je taj škrti kamen podario ovom narodu – samo suze, znoj, žuljeve??? Podario je taj kamen mnogo više od toga, podario je čovjeka koji ljubi i voli svoje ma koliko mu teško bilo, čovjeka koji poštuje i cijeni ono što su mu predci ostavili bilo to materijalno ili nematerijalno. Pa tako i svoju pismu – ojkalicu.
Dalmatinska ojaklica
Nekad se čula sa svih strana, ljudi su sve radili uz pjesmu i njihov život je bio nezamisliv bez nje. Pjevalo se kod ovaca, u vinogradu, na sajmovima, pjevalo se curama i momcima. Znači li to da im je bilo lakše ili teže nego nama danas, to ostavljam vama na razmišljanje. Ono što je činilo draž tih pjesama bio je njihov karakter, bile su to pošalice, ponekad malo i pogrdne pjesme, ljubavne, vjerske i domoljubne pjesme .. Njima su se cure i momci pozivali na sastanke (današnje spojeve), na ples u kolo gdje su se upoznavali životni suputnici i ona nije bila samo da se otpjeva, imala je dušu. S vremenom se ojkalica sve rjeđe čuje, pogotovo nakon Domovinskog rata, tek tu i tamo pokoji glas iz krša. Počela je postajati nešto što će ostati samo zapisano u knjigama, bez svoje zvučnosti i melodije.
Ojkalica i mlade generacija
httpv://www.youtube.com/watch?v=jk6hOLBNh5Y
Ipak se nešto promijenilo! Zahvaljujući kulturno-umjetničkim udrugama oživjela se tradicija i tradicija pjevanja Dalmatinske Zagore, starije se počelo prisjećati, a mlađe poučavati kako je to nekada bilo, naši običaji i tradicija opet su postali stvarnost. Ojkanje izvodi dvoje ili više pjevača, koristeći specifičnu tehniku “treskanja” glasa. Pjesma traje onoliko dugo koliko vodeći vokal može držati dah (otegnuto pjevanje naglašavanjem i duljenjem “oj”). Mnogi se pitaju da li postoji recept za ojkalicu, postoji – jedan potra, drugi preuzme i trese, a onda svi gone do kraja, rekli bi naši stari, ali ne može svatko trest, s tim i za to se čovjek mora roditi. Ojkanje nije univerzalno za svako selo, svatko ima svoj karakterističan napjev i pjesme se razlikuju, ali sve zajedno predstavlja ojkanje s područja Podinarja.
Tradicionalna Dalmatinska ojkalica
Nećeš mala da si i još bolja, udati se bude li me volja.
Ja je pita i ona mi dala da poljubim njena usta mala.
Mala moja, moj golube mrki, bil’ se dala poljubiti brki.
Na sred Krke otočić je mali, tu se Gospa Visovačka slavi.
httpv://www.youtube.com/watch?v=PRdXlECjvgU
Ojkanje, nematerijalno dobro, prepoznato je kao iznimno vrijedno i od neprocjenjive važnosti koja se mora štititi kako bi se očuvala kulturna baština i nacionalni identitet, te je postalo jedno od 10 nematerijalnih blaga zaštićenih od strane UNESCO-a koji dolaze iz Hrvatske (najviše od svih zemalja u Europi). Osim toga ojkanje je uvršteno i na listu ugrožene nematerijalne baštine.
Odluka o zaštiti ojkanja donesena je na 5. zasjedanju UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Nairobiju, Kenija. Ojkalica iz Zagore je mnogo starija od ‘gange’ ili ‘rere’ (Imotski, Sinj, Hercegovina). To je vrlo staro pjevanje u kome muzikolozi gledaju najstarije oblike višeglasja. Puno je starije od srednjovjekovne “dijafonije”. UNESCO-ove povelje o nematerijalnoj baštini čovječanstva uručila je premijerka Jadranka Kosor, a kako predstavnici pjevača ojkalice povelju su preuzeli članovi Kulturno-umjetničkog društva Promina.
httpv://www.youtube.com/watch?v=LWK4ZDdzwO0
httpv://www.youtube.com/watch?v=G_a5vALvx-Y
