Primarna je ekonomska djelatnost hrvatskih seljaka, kao uostalom i svekolikog seljaštva, bilo poljodjelstvo. Odlikovalo ga je nekoliko socio-kultumih obilježja. Ponajprije, proizvodilo se na vlastitu obiteljskom posjedu. Mnogo su bili rjeđi slučajevi kad je obitelj, umjesto vlasništva, raspolagala tek pravom njegove uporabe (iako se gdjegdje, posebice u Dalmaciji, taj srednjovjekovni pravni institut zadržao do u 20. st.). Nadalje, posao se u najvećoj mjeri obavljao radnim udjelom ukućana. Obilježavala ga je uvriježena podjela rada s obzirom na spol i dob, koja se prilično dosljedno provodila. Tek povremeno radni se udjel ukućana dopunjavao uzajamnom pomoći susjedske zajednice ili, katkad, unajmljenom radnom snagom. Sustav gospodarenja obilježavao je zamjetni stupanj samoopskrbnosti, utemeljen na primarnom cilju proizvodnje: namirivanju obiteljskih potreba. Kad se s vlastita posjeda ukućanima osigurala prehrana, djelomice i sirovine za odjeću te neke druge potrebe, tad se dio proizvoda rabio i u naturalnoj razmjeni, a dio je bio namijenjen novčanoj dobiti. Tako su se, primjerice, žito ili krumpir razmjenjivali s putujućim lončarima pri nabavi kućnoga keramičkog posuđa, a vino, sir, stočnu mladunčad i dr. iznosili su na tržište. Stečenim su novcem nabavljali one nužne artikle koje sami nisu proizvodili, poput soli, šećera ili petroleja za rasvjetu i si., ili one koje jesu proizvodili, ali nedostatno, npr. žito u krškim područjima. Na taj je način ovaj primarno samoopskrbni sustav ipak bio uključen i u globalnu ekonomiju, te je trajnim interakcijama povezivao selo s gradom.
Seosko je poljodjelstvo bilo prilagođeno lokalnim regionalnim prirodnim resursima donekle njima i ograničeno. Budući da je proizvodnja, radi namirivanja svih obiteljskih potreba morala biti kompleksna (i biljna i životinjska), i te kako se vodilo računa o održavanju plodnosti tla te o obnavljanju prirodnih dobara. U seljački je svjetonazor duboko bio ugrađen pristup što ga se suvremenom terminologijom može nazvati ekologičnim.
