U sve aktivnosti čovjek je utkivao u određenom vremenu i neke posebnosti koje su se manje ili više razlikovale od nekog drugog vremena i od nekog drugog mjesta. Tako su se, uz prepoznatljive običaje, u našim «avlijama i kućama» odvijali radovi i na našim poljima. Sve ono što je bilo u sferi ljudske djelatnosti nužne za svakodnevni život imalo je svoj red i ritam vežući se uz godišnja doba. Tako možemo pratiti radove: proljetne – sijanje, oranje, zubljenje,»đubrenje», prooravanje, sađenje, okopavanje…ljetne-plijevljenje, kosidba, vršidba, branje ranih usijeva, uređivanje lana,.skupljanje šljiva za pečenje rakije..
– jesenske – trganje kukuruza, žetva klasure, spremanje hrane u trapove, vađenje krompira, luka, ubiranje i sušenje voća, pravljenje pekmeza…
-zimske – kiseljenje kupusa, spravljenje ostalih kiselih salata., pečenje rakije, mesare
To je vrijeme, zbog dugih zimskih večeri osobito pogodovalo takozvanim radovima u rukama: pletenju, šivanju, predenju za ženski svijet; obradi metala i drvenih predmeta za muške te korparskih radova za oba spola.
Mi ćemo se ovdje usredotočit na sljedeće radove:
– poljodjelske – sijanje i okopavanje kukuruza- kosidbu i vršidbu žitarica
Poljodjelski radovi
Možda će naši mladi prvi put čuti uz riječi plug i ralo i ove riječi:
– omaške, sjeme sijano rukom
– bardak, glinena posuda s drškom i otvorom za lijevanje tekućine tj. vode u kojoj je voda bila uvijek svježa
– satrca, izrezana pera mladog luka prelivena sirenjem (kiselim mlijekom)
– klepanje, izravnavanje sječiva kose i motike
– odorak, dio razora; jedan razor je imao dva odorka, a odorak je imao dva do dva i pol metra zemlje, a razor je dio njive od četiri do pet metara koji je podijeljen u odorke (prema Anićevom Rječniku razor je brazda po sredini njive koja se dijeli na dva dijela)
– uvratine, zadnji dio njive pri vrhu, ponekad uži, koji se nije mogao orati normalnim prolazom pluga te je dorađivan ručno
– prigrtanje u značenju da se rastresena zemlja nagrne oko kukuruza i ostalog povrća kako bi se duže zadržala vlaga u tlu
– dreš, njem. dreschen – mlatiti, vršiti pšenicu; vršalica = dio vršaćeg stroja u kojem se odvaja sjeme od pljeve
– frištik – fruštuk (njem. Fruehstuck, doručak, zajutrak; frištikovati=doručkovati)
– cerpić ili ćerpić, od turskog kirpič, ćerpič, sirova nepečena cigla pravljena od gline i pljeve
– obremača, drvena posebno izblanjana motka s urezima za podvezače na koju su se vješali lonci i tepsije, a mlada žena je nosila na njoj ručak na njivu za poslenike
– podvezača, bijele krpe od jačeg platna s vrlo jakim pantljikama (trakama) u koju bi se stavljali lonci i tepsije s hranom, a podvezače na ureze od obremače
……….
Zemljoradnja je bila u našem kraju osnovno zanimanje. Kako je zemlja bila rascjepkana u sitne parcele, rad na njoj, uz sav trud nije osiguravao i sitost onih koji su je posjedovali. Zato je trebalo raditi marno i svim snagama izvući po mogućnosti i po dvije kulture s jedne njive. Jednu za ljude, drugu za stoku. Moglo se na primjer požnjeti ječam, preorati njivu pa posaditi kupus koji je dozrijevao u kasnu jesen.
Dakako, bilo je onih bolje stojećih koji su imali više zemlje i više uroda, a na čijim su njivama nadničarili siromašniji.
S buđenjem proljeća, kada visibabe «pomaljaju» nježne glavice ispod snjegova, kada iz sjenovitih mjesta mirisom prizivaju ljubičice, kada se livade pospu cvjetnim čarobnim sagom, tada posavski seljak, srođen s majkom zemljom, počinje tkati novu priču života ispočetka i uvijek ponovno. Zemlja hraniteljica rodi pšenicu i ječam i naše zlatno žito, samo u Posavini zvano tako. Naš žuti kukuruz! Kasnije je došao i onaj «bjelić», ali ovaj žuti kao dukat bio je mjera ljepote, metafora za bogatsvo. Jer, kada inje poput kristala okuje svaku grančicu, a škripeći pod nogama snijeg započne svoju melodiju, žito uz marni čovjekov pripravak ostalih proizvoda, daje domaćinu mir i spokojstvo. Gladi neće biti!
U vremenu bez mehanizacije, najprije ralo, a potom željezni plug s volovskom ili konjskom zapregom, bili su nužni za obradu tla.
Stariji su govorili da je bolje oranje u jesen zbog postizanja rastresitosti tla, a oranje u proljeće bolje je samo na pjeskovitim tlima. Spominjalo se dubinsko oranje, ovisno o kojoj se biljci radi.
Po isteku zime bilo je dobro proći tlo uzorano na jesen drljačom i «tanjiračom». Tlo nije smjelo biti previše zbijeno, bez vlage, jer bi zbog toga donijelo manji prinos.
Kukuruz je trebalo sijati u tvrdu zemlju, ali tako da ima dobar pokrivač, a da to nije pokorica, kroz koju ne može probiti sjeme.
Sjetva nije smjela biti ni gusta ni plitka. Dubina i razmak oranja, a osobito zemlja dobro «nađubrena» stajskim prirodnim gnojivom, obećavala je dobre rezultate.
Uz već spomenute, bolje stojeće, su se uračunavali ne samo oni koji su imali više zemlje, nego i oni koji su imali svoja kola, oruđe za obradu zemlje, konje ili volove (na žalost, često smo viđali i kravu upregnutu s volom, kao da nije bilo dovoljno što teli telad i daje mlijeko). Mogli su tako, najprije sami sebi uzorati, pa zubačama pozubiti i usitniti zemlju; a onda «uzajmiti poslanike» kod onih koji nisu imali ni oruđe ni životinje. To uzajmiti značilo je imati poslenika, kopača ili žeteoca, nosača ili vezača snoplja, na drešu ili trgača kukuruza. Znalo se koliko je dana kopanja za dan proaranja. Domaćin, ako je i bio siromašniji, a imao u kući dosta radne snage tj. mlade i zdrave čeljadi, mogao je na taj način «povećati kućni budžet». Ne doduše u novcu, ali i unajmljivanje je značilo mnogo.
Naši stariji su govorili da su posijali žito omaške. Omaške bi se moglo prevesti s nasumce, što znači baciti rukom pa gdje zrno padne. Tako su se sijale i žitarice: ječam, raž i zob. Iako je omaške značilo «ne u redove», tražilo je osobito spretna sijača koji će posijati tako da žito nikne u kakvom takvom redu radi lakšeg okopavanja. «Treba reći da se u vremenu o kojem govorimo oralo na razor. Svaki razor je bio širine četiri do pet metara i bio je podijeljen u dva odorka» (Josip Stanić, Okopavanje kukuruza i ishrana kopača; PNK 2001. str. 44, godište VII, broj 7.)»
Za žito se znalo da se mora barem dva tri puta okopati. To se trudio svaki domaćin obaviti na vrijeme. Prije okopavanja, dobro je bilo kukuruz proorati. Puno se lakše okopavalo. Proaranje (mogu se koristiti obje glagolske imenice prooravanje i proaranje) nije bilo problem za one koji su imali plug i zapregu, ali mnogi to nisu mogli. A neprooranu zemlju je bilo kudikamo teže okopavati.
Mnogi domaćini su nastojali da, shodno tome, kada je blagoslov sela okopaju prvu, drugu ili treću ruku (treća nekada nije ni bila potrebna) pa da sa svojim prijateljima prispjelim za blagoslov prošetaju do lijepo okopanih polja.
Da će sutra biti «ora» i da će se ići na kopanje znalo se dan prije po pripremi osnovne alatke – motike. Domaćin je otkivao i klepao motike koje su se caklile na večernjem suncu. Pregledao je i uglavljivao motičišta (drške). Bilo je i malih motika – motikica ili motičica za manje, mlađe kopače koji su dolazili, ako su njive bile bliže s majkama i tetama kad bi ove nosile «frištik» kopačima. Te motičice su inače bile nužni inventar za uređenje vrtlačića, cvjetnjaka i sitnijih zasađenih kultura.
Kopači su zorom zorili na njive. Valjalo je istjerati bar koji redak dok ne grane sunce i ne zapeče zvjezdan. Na njivi se radilo i po dvanaest sati dnevno ovisno o njenoj lokaciji. Nekada je trebalo izgubiti i sat vremena do njive i toliko od nje natrag. Marijanovke i Savulje su spominjane kao njive «gdje je Bog rekao laku noć». Ostaje zagonetka kojom snagom je taj marljivi i siromašni svijet, umoran i nesit gotovo cijelo vrijeme kopanja pjevao, osobito žene. Zato su i one gazde, koji su po prirodi bili škrti, a za njih je u narodu ostao izraz «cicije» te u čijoj se kući «ni miš ne može najesti» i koji su «rasola žedni»; trudili imati među kopačima, pa makar ih i malo više nagraditi, djevojke koje znadu povesti pjesmu. Pjevalo se pjesme iz svadbenog repertoara, ali i prigodne. Kako se u Aginim njivama (Gornji i Donji Hasić) nije nazirao kraj, postale su predmet anegdote. Kažu da se jedna Dalmatinka udala u naše selo, navikla na mala ograđena imanja, zaprepastila ugledavši duge posavske njive, a agine su valjda bile najduže. Nije izdržala. Ona je otišla u svoj kraj, ali je pjesma ostala:
Duge njive u zla gospodara
Ne da sjesti; Ne da kru(v)a jesti.
Duge njive duge uvratine,
Zbogom ostaj moj dragi Martine.
Tako naporan rad uz «ladnu vodu iz bardaka», muškima ugodan gutljaj meke šljivovice, zahtijevao je i dobru ishranu. Dobro se u selu znalo kakva je koja domaćica, škrta ili izdašna, umiješna ili samo «sprljuši» pa kako bilo. Zato su nadničari, ako se ikako moglo birati, birali one koji su «bolje ruke».
U pravilu su bila tri obroka.
Prvi, između devet i deset sati, obrok se zvao frištik. Uz pogaču prerezanu i prelivenu mašću, narezanu slaninu i suho meso, sir i kajmak, kuhana jaja, satrcu i rakijicu, kopači su pojeli i malo se odmorili u hladu hrasta ili nekog drveta na njivi. Vodilo se, naime, računa da svaka njiva ima stablo pod koje se mogu ostaviti voda i osobne stvari te prostrti na zemlji «ostalnjak» i poslužiti jelo. Doista, ta stabla su bila blagodat u sparini i žaropeku srpanjskih i kolovoških dana. Međutim, ista ta stabla za vrijeme iznenadnih i kratkih pljuskova od kojih su ljudi bježali pod stablo, bila su često kobna. Jer, motike, kose, srpovi i ostale alatke su «privlačila gromove» pa su neki tako pogibali. Blizina željezničke pruge također je doprinosila nesrećama. U crkvama se molilo svetog Iliju gromovnika da nas oslobodi munje i groma. Ljudi su ponešto i znali zašto se događaju tragedije, a opet su stradavali. Kišu, za koju se također često molilo i zbog koje su radnici bili veseli u sušnim periodima, često su ti isti ljudi sa zebnjom prihvaćali kroz pljuskove i grmljavinu. U to vrijeme nisu sigurno ništa znali o gromobranima.
No vratimo se frištiku. On je svakako uključivao pokljukušu, osobito ako nije bilo pogače. To je pita od brašna, mlijeka i jaja s preljevom kajmaka i(li) češnjaka s maslom. Kidana ili rezana u komadiće bila je ukusan zalogaj. S okrepom, te kakvim takvim odmorom, nastavljalo se s radom. Sunce je pržilo nemilosrdno, znoj curio s umornih tjelesa, a žene koje su «kajale», dakle nosile crninu, bile su prave patnice. Teški trud se i opet razbijao pjesmom ili šaljivim razgovorom. I sam domaćin bi znao često podviknuti: «Pjesma, cure, pjesma»! I tada, u toj izmaglici borbe za svaki redak odjeknula bi pjesma nekad rugalačka, nekad ljubavna, nekad smirujuća, jednostavna, dvostihovna:
Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuve ko torbe,
To bi trebalo izrugati gazdaricu koja nije dala neki hranjivi obrok. Ili:
Po dva reda goni moja mala,
Alaj joj se motika dopala.
Ili:
Umorna sam tuđe kopajući
A još više dragog čekajući.
Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.
Tri godine to je dugo loli,
Druže Tito de mu pripolovi. (Mislilo se na one koji su služili u mornarici gdje je rok, za razliku od drugih rodova vojske bio tri godine).
Valja ipak reći da se na njivi nije pjevalo ako je te godine u domaćinovom domu netko umro. Uz taj opravdano ljudski razlog bilo je i nekih gazda prznica koji nisu voljeli ni pjesmu ni sami sebe, uvijek namrgođeni i ljuti. Samo im je manjkao bič robovlasnika.Takvima nitko bez velike nužde nije htio ići na nadnicu. Jer, ako već moram teško raditi ne moram biti na njivi ko na sprovodu, govorili su «najmenici»..
Dok su kopači pogledali gore u sunce i u svoje sjene na zemlji da provjere koliko je sati, domaćica i njene pomoćnice su užurbano pripremale ručak to jest užinu. Zgotovljeni ručak stavljao se na obremaču, posebno za to načinjenu drvenu motku s urezima za podvezače. U podvezače, bijele krpe od jačeg platna s pantljikama odnosno trakama stavljali bi se lonci i tepsije s hranom. U cegeru su se nosili pribor za jelo i otarci za ruke i ostalnjaci. U loncima je bilo varivo od mahuna ili kupusa, graha… a u tepsiji neizbježni tzv. «kompjer na tevsiju» i pečeno pile, oroz ili kokoš. Nekad i punjene paprike. Novija tepsija bila je rezervirana za pitu maslenicu, bundevaru ili tiritnjaču (pitu sa sirom). Domaća jaja su pitama davala lijepu zlatnožutu boju a njihov miris se razlijegao sokakom i dražio nosnice prolaznika. Obično je obremaču nosila najmlađa snaha, obučena vrlo svečano pa čak «bresuknje». Uz nju su išle njene pratilje poput današnjih djeverušica, djevojčice iz kuće noseći bardake svježe vode i cegere s priborom. Mlada žena je morala jako paziti na ravnotežu, jer obremače nije bilo lako nositi. A dobro je znala da znatiželjne oči iz avlija promatraju njen hod i držanje i vrebaju svaku pogrešku.
Najprije je valjalo utažiti žeđ na sve moguće načine. Jedan od tih utažitelja bila je i sirutka, odnosno sjerutka te sirenje u glinenim teglama i ćupovima. To sirenje nakon skinutog kajmaka se moglo «nožem rezati». Rashlađivalo je čovjeka za najžešćih vrućina. Uz to, ako se usput u međi našla biljka kiselica, njeno lišće je ugodno, barem na trenutak osvježilo od žege i sunca ispucane usne nadničara.
Okopavanje kukuruza bi završavalo u kasnim večernjim satima, jer radilo se ne do mraka, već dok se «vidi prst prid okom». Iako umorni, kopači su opadanjem pripeke lakše istjeravali retke.
Gazdinoj kući se išlo pjevajući:
Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.
Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek netko za nekim uzdiše.
Nitko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.
Oj jeseni ja bi se ženio
Ne znam da l’ bi tata dozvolio.
Jaoj moja trbušino gladna
Sad će puknit jedna prova ladna.
Tko je znao poveo je onu poznatu pjesmu o jeseni, dugim noćima, o čekanim ljubavima s refrenom «oj»:
Oj jesenske duge noći oj
Reko dragi da će doći oj
Il’ će doći il’ ne doći oj
Čekat ću ga do pol noći oj…….
U domaćinovoj avliji pri petrolejci čekala je sinija na kojoj su se već «pušili» rezanci na mlijeku, pita od klasovnog brašna s jajima i sirenjem, pirjane mahune ili prokolice, uštipci (kolačići na masti) ili privrate (palačinke). Uz blagoslov Božji pojelo se brzo. Valjalo je još stići kući i snom okrijepiti umorne udove za sutrašnji dan, manje više isti onom koji polako nestaje u mlakoj noći ugašenih lampi. Čulo se samo kloparanje vagona s nedaleke željezničke pruge koji donose i odnose pozdrave iz i u krajeve ovom svijetu nepoznate.
Treba spomenuti da je okopavanje kukuruza, osobito onog iz druge, a pogotovo iz treće ruke bila iznimna radost za čobane. Jer, sve stabljike kukuruza bile su nesvakodnevna hrana za stoku, pa su skupljena bremena viška izniklog žita bili izvrsna poslastica.
Svakako, bilo je siromašnih domaćinstava koja nisu mogla plaćati nadničare. Oni su svoje žito okopavali po «teke» (pomalo). Ako je njiva bila bliža, domaćica bi se zalijetala do nje, dok su djeca još spavala, okopavši po koji redak. Ostalo bi dovršavao suprug kada bi se vratio iz nekog od šamačkih poduzeća u kojima se radilo od šest do četrnaest sati. Uz to bi prijatelji jedni drugima išli na ispomoć pa je eto i na taj način mali svijet nekako preživljavao. Za okopavanje povrća u vrtlaku, za oprašivanje iz čarapa praškom protiv krompirove zlatice (neki su je kupili i rukama), za zalijevanje i slične «manje» radnje, majci su pomagala djeca i to se nije računalo u velike radove.
Dok se okopavala prva ruka žita tj. kukuruza, pšenica, zob i raž, a osobito ječam već su ponosno lelujali na proljetnom povjetarcu. I njih je trebalo čistiti od korova, a za to su postojale posebne alatke (drvena drška sa šiljkom, kojim se vadio kukolj). Trebalo je paziti ne pogaziti usjeve čisteći ih.
Ječam je prvi dospijevao za košnju i crni kruh je stizao najprije na naše stolove. Crn, ali bolji od prove, govorilo se. Lijep je bio običaj da bi se po blagoslovu hrane a pri novom, togodišnjem pečenom kruhu reklo »Nazdravlje nove mlive». Uz mirisne otkose djeteline i sijena s naših sjenokoša dozrijevala je ozima i jara pšenica, kako koje vrste, od šišulje do brkulje, one bez osja i s osjem. Pojavila se i do tada nepoznata sorta u našim krajevima, talijanka, s kojom ljudi nisu bili zadovoljni pa su to i makar tišim pjevom iskazali:
Druže Tito i tvoja Jovanka,
Nama slama vama talijanka.
Za usporedbu, očevi pjevača su nekad pjevali:
Care Franjo i carice Zita,
Što ratuješ kad nemaš ni žita..(aluzija na veliku glad u l. svjetskom ratu)
Nameti su bili nemali, sjeme skupo, a ljudi kao u pravilu bili su na oprezu s novinama. Evo još jednog odgovora pjesmom poljoprivrednika, koji nisu bili oduševljeni novinama uvođenim u njihov rad:
Na njivi mi raste talijanka,
A u štali krava simentalka.
Naime, našu domaću kravu Rumenku, Peravu, Šarulju zamijeniše simentalke voćnih i ljudskih imena: Višnje, Jagode, Biserke, a koje su «klasuri mani»- tj. koje nisu htjele jesti klasuru (inače izraz «mani» značio je i «pravljenje važnim», slično glagolu popišmaniti).
Uz sve probleme koji su mučili naše ratare, ljepotu kosidbe i žetve nije moglo ništa pokvariti. Kada se zlatno, zrelo klasje s bogatim zrnjem slijegalo s otkosima čilih kosaca, domaćinov pogled je bio ispunjen izuzetnim zadovoljstvom. Kosci su bili mladi kršni ljudi u punoj snazi.
U praskozorje, ili kako bi naši stari rekli «sabajli», s kosama na ramenima krenula bi povorka. Za njima su išle žetelice sa srpovima za one dijelove njive gdje je koscu kosom teže doseći pšenicu, zatim skupljači i vezači snoplja, graničari – mladići koji će nositi snoplje i slagati u granice (način slaganja snoplja na polju do vršidbe). Slično granicama su se slagale i tzv. devetice tj. od devet snopova dok su granice bile od trinaest snopova.
I djeca su imala svoja zaduženja. Ona su trebala prostirati užad, ispletenu dan dva ranije od iste pšenice, za vezidbu snopova. Neki su vezali i likom (liko je dugi tanki «listić» napravljen od mladih grana lipove kore i koristio se dugo za vezanje, a u krajevim s lozom posebno za vezanje loze). Valja reći da je za vezanje bilo dobro i rakitino šiblje (vrsta niske šibljaste grmolike vrbe crvenkaste kore, latinski: salix purpurea).
Red u košnji je bio sljedeći: kosci, skupljači pšenice u snopove,
prostirači užadi,
vezači snopova,
graničari
Kažu da je vezanje snopova često puta bio teži posao od same košnje. Trebao je to biti muški posao, makar su ga obavljale i žene silom prilika.
Spomenut ćemo ovdje još jednu bitnu radnju pri kosidbi. To je tzv. belegijanje. Kosac je za trenutak stao i izvadio iz «futrole» brus i krpu te brzim i skladnim potezima nabrusio već istupljenu kosu.
Tijekom kosidbe sve oči su bile uprte k nebu i molile Boga da ne pljusne kiša. Pri okopavanju kukuruza ona bi bila odmor kopačima i osvježenje stabljikama, ali je ovdje otežavala posao. S mokrom pšenicom teško se radilo. Zato se ni granice nisu predugo zadržavale na njivi, iako nije bilo loše da uhvate još sunca i smanje vlažnost zrna. Svažale su se iza kuća i štala, gdje će ubrzo biti vršidba.
Kod jednog domaćina, koji je imao više pšenice, dovažali su i oni koji su imali manje. Na vršidbi su bili angažirani svi susjedi, čitav sokak. Pomagalo se, svatko prema svojim mogućnostima. Osobita je bila čast djevojci rezati užad na snopovima, koje je preuzimao majstor dreša stavljajući ga u bubanj, a koji je odvajao slamu, pljevu i zrnje. Bilo je tu neke vrsti i natjecanja, da se pokaže pred selom koja će na primjer djevojka, odnosno mlada snaha, brže razrezati uže, a koji mladić opet brže dodati snop. Najprljaviji je posao bio onaj oko pljeve, ali opet vrlo koristan (od pljeve se na primjer pravio cerpić, tj. nepečena cigla od koje su pravljene kuće u «direke» – između greda se slagao cerpić).
Slama je korištena za slamarice, makar se u nas više upotrebljavane šuškare u koje se stavljalo osušeno lišće od klipova kukuruza zvano šuška. Slama je također rabljena za stelju stoci i svinjama.
Kako rekosmo, vršidba je bila vrlo ugodan doživljaj za svakoga domaćina. On je bio emotivno i materijalno ispunjen gledajući vreće koje se pune zlatnosmeđim zrnjem pšenice. Iza izmjerene pšenice i očišćenog mjesta vršidbe u avliji je bilo pravo slavlje, gotovo mala svadba. Prase se nije imalo kada peći, jer su svi sposobni bili angažirani na vršidbi. No, zato su bili na repertoaru pečeni pilići, kokošja čorba, punjene paprike s mladim krumpirom prelivene vrhnjem, tiritnjače, smok (mliječni proizvodi: mladi sir, stari tvrdi sir, kajmak, m(l)aćenice…). Sve su to tijekom vršidbe domaćice žurno pripremale uz pomoć baka i curica. Nezaobilazni meze(t) i rakija razvezali su grlo pa se i zapjevalo:
Tri djevojke žito žele,
Žito žele žitu govorile
Mi te žele a mi te ne jele
Nego naši kićeni svatovi.
Poneko se sjetio i one, danas bi rekli diskriminirajuće pjesme:
………
da ti rodi žito i šenica
i u kući sva muška dječica.
A nogomet je i onda osvajao momke kao i danas:
Kako brzo reže uže Mara,
Ne more je stići ni Beara.
Trebalo je istaknuti novopečenoj svekrvi kako je dobila dobru zamjenu:
Ja sam svoju želju ispunila
Jer sam snaju po volji dobila. (pjesma se naravno pjeva i na svadbi)
Po košnji na našim poljima je nastupalo vrijeme paljetkovanja. Mogućnost da i djeca nešto zarade! Naravno, ona koja su imala neke kaljače ili opanke, jer čak i kroz tu gumenu obuću se moglo ubosti na strnokosu. Slama, osobito ona pri tlu, bila je vrlo oštra ako nije bilo kiše. Djeca, pa i neki odrasli, su čuvajući stoku paljetkovala.
Paljetkovanje je bilo gotovo od svih vlasnika njiva dozvoljeno. To pabirčenje, da upotrijebimo sinonim za paljetkovanje, rasutog ili uz među nepokošenog klasja pšenice skupjalo se u rukoveti. Ovisno o obuhvatu šake bili su velike i rukoveti. Djeca su ponosno nosila kući naramke rukoveti, tukla ih često i praćakom odvajajući slamu od zrnja. Ta sakupljena kilogram-dva pšenice prodavana su majci ili teti… Ne za novac nego neku slasticu ili privilegiju, na primjer da ostanu nejdeljom duže na rskršću i jednostavno gledaju «kako svijet prolazi» s nekog blagoslova, vašera, utakmice i slično. Neki su pak svoje zavežljaje nosili u tišinsku zadrugu i prodavali na njenom stražnjem ulazu. Mogli su za to kupiti teku ili sladoled kada bi «Šimšir» (sladoledar) prolazio selom.
Djeci nije bilo potrebno ponavljati krilaticu da je «rad stvorio čovjeka». Ona su znala da ih je stvorio Bog, ali da bi bio i opstao čovjek, nužno je raditi. Uostalom sveti Pavao je davno u svojoj poslanici zapisao, a to vrijedi i danas i za sva vremena «Tko ne radi neka i ne jede». Da su ga mnogi i poslušali dokaz su i mnoga posavska djeca i njihove do krvi izbodene ruke i noge po oštrim tuđim strnokosima.
Dakle, pšenica je prošavši kroz faze rasta:
– nicanja i klijanja
– bohorenja i vlatanja (rasta stabljike)
– klasanja, cvjetanja i svilanja
– oplodnje i zametka ploda
– metličanja i vršikanja
– od mliječne do pune zrelosti
donosila krušni plod za 70% ljudi kugle zemaljske. Njome su se ljudi hranili još prije l0.000 godina i ostala je, uz sve nadomjestke, nezamjenjiva. Kosaca više nema na našim poljima, davno su ih zamijenili kombajni, ali pšeničino zrno je ostalo nezamjenjivo.
Još ima ljudi koji pamte rađanje sunca iznad naših posavskih ravni u ranojesenska blaga jutra, još ima onih koji pamte prizore maglovitih krajolika, sivila iz kojega izranjaju vrbaci s divljim patkama, dok se plave trnjine u živikama i crvene dozreli zadnji glogovi, a sapa iz nozdrva konja ukazuje na zimu što dolazi.
Jesen u svome krilu donosi neistkani, a prelijepi tepih boja od onih rujnih, narandžastih, zlatom prošaranih, žutih u svim njenim nijansama do boja kave, iskuhanoga šiblja, kore kruha….
Jesen u sepetima nosi klipove kukuruza, glavice kupusa i sve plodove zemlje kojima Bog nagradi čovjeka. Košare se svijaju pod težinom krumpira, mrkve, rotkve, paprike, jabuka, dunja (tkunja)…
Cegeri pomažu košarama do kola donijeti plod ruku čovjekovih .
A kola neprestano drndaju i dovlače u avlije sve što će ljude i stoku držati na životu za dugih, studenih, a nerijetko cičih zima.
Pšenica je već bila uskladištena, a sada je najvažnije bilo tzv. trganje.
Dani, doduše, kraći, zato se ranilo i za prvih modrikastih traka dana, počimalo je trganje. Vrijedne i složne ruke čuda mogu! Stizale su te ruke otrgati njivu, brže je nekako išlo nego s kopanjem.
A budilo se rano. Budilo se cijelo selo, jer «ojs-stu» poklici konjima, pjevanje tj. kukurijekanje oroza-pijetlova, lajanje ćukova-pasa, muka krava i skičanje svinja, zvrčanje budilica (bilo ih je par u sokaku), koje su budile radnike za šamačka poduzeća i đake za osmoljetku na «Dugi» te njihovo «vikanje», tj. dozivanje jedni drugih, stvaralo je veličanstveni orkestar glazbe rada i rađanja novoga dana. Jednoga u nizu!
Trgači, odnosno berači kukuruza, trgali su klipove, a odmah iza njih domaćin ili oni sami, odvajali zdrave klasove od ča(v)oraka tj. neometnutih klipova, dakle bez zrnja, šuveljivih ili nedozrelih.
Lošiji klipovi su stavljani u sepete, a zdravi utovarivani u kola. Prizor za divljenje su bila puna kola klasova (klip kukuruza) što se zlati na jesenskome blagom suncu.
I kod «trganja žita» ponavlja se ritam i raspored obroka, kao i kod prije opisanih poljodjelskih radova.
Samo, što sada ima više «taze» prispjelih plodina pa su i obroci raznovrsniji.
Nije velika žega, kao ljeti, pa ljudi kao da lakše rade, a bitan je i onaj psihološki motiv. Znadu, naime, da poslovi polako idu svome kraju, pa će brzo, kakav-takav, odmor. A i ugodni jesenjski dani kao da su vabili na njivu, dok oni kasnojesenski kišnosumorni su bili teret i rataru i njivi čija se zemlja lijepila za čovjeka.
Poslije trganja slijedila je žetva klašure ili klasure, tj. kukuruzne stabljike.
Mnogi redovi sijerka ili metline već su bili požnejveni i od njih napravljene metle. Ostalo je još malo za novu božićnu metlu.
Ostat će još koji redak rosenjaka, tj. budućih pečenjaka. Osobito su u jesen bili slasni.
Želo se srpom. Požnjeveno snoplje se «snosilo» u tzv. kubanje. Riječ kubanj možda je iz turskoga, a u svezi je i s riječju kupola. Valjda zato jer se kubanj slagao polukutno.
Klasura se odvažala kući i slagala, opet u kubanje, iza štale. Jest, da i nije bila baš naročito hranjiva za stoku, ali u kombinaciji sa sjenom i djetelinom, zima se nekako preživljavala. Klasura im je služila i kao «prostjerka» u nedostatku slame. Bolje i to nego zemljani pod, mislili smo tada.
Klasura, odnosno kukuruzovina, a negdje je zovu i kukuruzinac, točnije njezin pri dnu osječni dio bio je vrlo oštar i nije bilo dobro nabosti se na njega. Zato je sljedeća faza iza trganja i žetve klasure bila sasjecanje, odnosno zaoravanje tih ostataka.
Zanimljiva je još jedna radnja koja se obavljala prije žetve klasure. To je branje šuške, suhoga lišća s kukuruznog klipa, osobito one zdravije, mekše i ljepše. Šušku zamijenjuju s riječi komušina u selima oko Gradačca i Odžaka.
Šuška se koristila za:
– za punjenje šuškara, tj. tadašnjih «madraca» na kojima se spavalo. Slamarice su punjene slamom i imale su vojnički prizvuk.
– od šuške su na jednostavnim kalupima od drveta s pričvršćenim čavlima (ekserima) pravili cegeri. Riječ ceger, odnosno ceker je germanizam u značenju torba u kojoj su se nosile namirnice.
Cegerčići su se pravili s obojenom šuškom i služili su umjesto današnjih ženskih torbica.
Naljepši su bili mali cegeri izrađeni namjenski za procesiju na Brašančevo, kada su u naljepšu robicu obučene djevojčice idući u procesiji za Presvetim prosipale iz njih latice ruža i ostaloga cvijeća.
– od šuške su se pravili podmetači za stol, natikačice za djecu, okviri za slike, suhi cvjetovi, otirači na pragove i pokraj kreveta.
– kukuruzna svila se takodjer koristila kao dobar lijek za izlučivanje urina, kod upale mjehura i inače bubrežnih bolesti kojih kod nas nije bilo malo. Osobito nesretni posavski nefritis, koji je harao našim selima.
Kukuruzna svila je bila dobar diuretik, a narodna medicina kaže da snizuje glukozu u krvi. U novije vrijeme se piše da je i dobar dijetetik pa koristi i za mršavljenje.
– stabljike kukuruza su bile dobri »kolci» tj. podrživači za tzv. lozani grah (lozavac, za razliku od cvijeta puzavac, ima ovaj naziv u smislu lozanja, puzanja, a to znači da penjao visoko uz stabljku, obavjajući se oko nje). Bilo je i onog sitnije sorte koji se nije razvijao u vis.
Grah je dozrijevao ranije od kukuruza. Suhe mahune značile su njegovu zrelost. Grah je čupan, ne trgan kao kukuruz.
Počupane stabljike graha su obirane u hladu na ponjavi. I opet je to bilo namijenjeno djeci i bakama. Nije se računalo u težak posao. Mahune su se na suncu još dosušile, a zatim štapom otukle. Odvajala se ljuska od graški.
Veće ljuske su se ručno pokupile i «bacile u šporet». Ostalo se skupilo u polu i nosilo na mjesto gdje je uvijek strujio povjetarac (na bajer Čandžićke npr.). Pola se dignula u zrak, a iz nje polako sipao sadržaj na čistu ponjavu. Ostatak ljuskica, jer su lakše, odnosio bi vjetar, a graške, teže padale na ponjavu. Taj proces čišćenja zvao se razvijanje graha.
Bilo je različitih vrsta graha, poznatih, a možda i samo naših naziva: spomenuti lozavac, trešnjo, sićo, zeljo, puter, bijeli, tetovac,….
Dobro «izvijan» grah spremao se u duboke a uske drvene posude, zvane stuble ili stublike. To zato da u njih ne dođe žižak (štetni kukac u grahu i žitu) i tako uništi, za naš kraj, i te kako važnu zimsku namirnicu.
Ovako ili onako, žitarica kukuruz se iskorištavala gotovo sto posto u svim njezinim elementima.
Sjetimo se čime se potpaljivala vatra i kako su se domaćice snalazile kada je hitro trebalo skuhati kavu i pristaviti okašnjeli ručak.
Pomoć je bila u komaljikama (u selima oko Odžaka ih zovu otučci). One su služile i kao elementi dječje igre. Od njih se mogla praviti kuća, škola, crkva…
Žene su na njih namatale pređu, ponekad se njima «itnile» za neposlušnom kokoši, čepile njome boce mlijeka, rakije, malinovca..
Kako nemamo riječi trganje ni trgači u Anićevu rječniku, nemamo ni sljedećih u svezi krunjenja, runjenja, tj. komanja kukuruza.
komati gl. u značenju kruniti
prokomati – napraviti na klipu brazdicu, puteljak, da se lakše koma
iskomati ili okomati, u značenju završiti radnju komanja
nakomati – dovoljno okruniti kukuruza
nakomati se – naraditi se komajući kukuruz
Otud gl. pridjevi trpni: nakoman, iskoman, okoman, prokoman
komanje – gl. imenica
komač – napravica sa željeznim zupcima kojom se lakše koma kukuruz
Do pojave, naprije ručnih strojeva za krunjenje, a potom onih na električni pogon, krunilo se klip po klip.
Jest da se taj posao mogao raditi i sjedeći, ipak je za ruke bio vrlo neugodan.
I komači su nabijali žuljeve iako su bili omotani krpicom. Komanje golim rukama donosilo je očekivani ukras na dlanovima, gadne žuljeve. Osobito na dječjim nježnim kožama.
Uz krunjenje kukuruza se prepričavala uža i šira povijest, priče, događaji. Također se i molilo. Djeca već pospana molila su svoje molitvice s kombiniranim četvercima, petercima i sedmercima:
Anđelu čuvaru moj,…
(Uz mene stoj,
Okrunjeno ili iskomano suho žito pohranjivano je u vrećama od 25 do 50 kg. Čekalo je meljaju ili meljavu – mljevenje žita,( mlivo).
Ili je par ljudi skupilo pa vozilo vreće u mlin, odnosno vodenicu ili je mlinar skupljao vreće selom. Često su sirotinjska leđa zamjenjivala kola.
Mlinar bi uzimao ušur ili ujam za mljevenje u naturi, tj. određenoj količini brašna.
Brašno se različito mljelo, ovisno o vrsti žitarice, krupnije ili sitnije. Osobito je bilo fino pajdovano brašno koje je služilo za finija tijesta. Pajdlovati je riječ iz njem.jezika, a znači mljeti brašno na osobito fin način prosijavanjem. Naši ljudi nisu izgovarali konsonant «l» pa je glagol glasio pajdovati. Žene su sijale brašno kroz mrežaste i rupičaste plohe u okruglom okviru zvane rašeto (rešeto), nešto rjeđe od sita. Kroz sito, sitnije i gušće, prosijavalo se brašno odvajajući ga od mekinja.
Mekinje su služile kao začin na melo s kuhanim bundevama, koje su, uz napoj ili spjerine (ostatke hrane), bile poslastica za stoku.
Zadnji i već dosta hladni, magleni i sumorni dani kasne jeseni korišteni su za rezanje kupusa na njivama te ribanje i kiseljenje u ostavama.
Kao učenica osnovne škole gledajući kako žene smrznutih ruku sijeku kupus, a ja cvokoćući napasam svoju Peravu zadnjim suhim travkama, napisala sam svoju prvu pjesmicu o jeseni:
Na sve strane magla pala.
Svojim plaštem omotala
Šume, njive i doline,
Lijepe moje Posavine.
U sokacima je sve mirisalo na kupus koji se ribao i čistio. Korijeni kupusnih glavica su bili ukusni za ljude, a lošiji listovi dobar zalogaj za marvu. Inače je i ljeti kupusova listina imala svoju funkciju. Nije bilo posebnog papira za prodavano svježe meso. Komad se stavljao između 2 veća lista kupusa.
Uz veću količinu soli, mladića s bijelim čarapama koji je «gazio kupus», znalac za kiseljenje je određivao gdje i koliko staviti rezanoga, koliko glavica, koliko poluglavica i četvrtina kupusa, koliko soli.
Dobar kiseli kupus je imao svoje osobite karakteristke, žutio se (od dodanog kukuruznog zrnja pri kiseljenju) šireći zdrav miris, a njegov se rasol mogao piti kao lijek.
Trapovi su već bili puni napunjeni krompirom, ciklom (koja je kasnije k nama stigla), rotkvom, morkinjama, pečenjcima, te jabukama, kruškama, dunjama (tkunjama), koje nisu već bile u slami ili se sušile navijenjene ili pak završile u pekmezu.
Mesarama će se kasnije upotpuniti zimnica, tavan mesom za sušenje, ostave mašću, čvarcima, «krvenicama i lučevinama», pa će seljak uz pripremljeni ogrijev moći mirno dočekati zimu i malo predahnuti pripremajući se za adventsko i božićno vrijeme.
Čovjek se pobrinuo i za one bez kojih bi mu život bivao mnogo teži. Za svoju stoku. Usporedo s košnjom žitarica kosila se i po dva, tri puta djetelina i sijeno, koji su se spremali, dobro osušeni u stogovima – plastovima iza štala.Ako je, a to je ipak bila rijetkost, bilo pojedinaca koji su imali pčele i vrcali med, uz med i domaće čajeve lipe, bukvice, sljeza, kamilice, glogovog cvijeta…. posavski čovjek je bio pripremljen i za sve nedaće koje zima može donijeti.
Izvor: Hasić online
