Spomenuta je već uska isprepletenost stočarstva s ratarstvom, djelatnošću kojom se na oranicama proizvodilo bilje namijenjeno prehrani ljudi i domaćih životinja te nekih drugih kućanskih potreba. U svojem povijesnom hodu ratarstvo je na hrvatskom tlu početkom 19. st. nadmašilo dotadašnje primarno stočarstvo, potaknuto tadašnjom europskom konjunkturom žitarica. Svoj su oranični kapacitet seljaci tad povećavali daljnjim krčenjem šuma i zaoravanjem pašnjaka. Posječeno raslinje i iskopane panjeve s takvih su tala običavali zapaliti, pa je pepeo, preostao nakon vatre, bio i prvim prirodnim gnojivom krčevine.
Radi osiguravanja plodnosti tla i prehrane bilja redoslijed ratarskih poslova redovito je započinjao gnojenjem, koje se, u skladu s tipom gospodarstva, provodilo na dva načina. U područjima u kojima je prevladavalo staj-sko stočarstvo ratari su prikupljeni i dozreli gnoj prevezli iz gnoj išta kolima na oranice te ga rasporedili u hrpe. Neposredno prije oranja željeznim su ga vilama rastresli po zemlji. Ondje gdje se uzgajala sitna stoka seljaci su na oranicama podizali pokretne torove. Nakon što su ovce i koze u njima provele kraće vrijeme spontano gnojeći zemljište, premještali su tor na novu lokaciju.
Slijedio je zatim posao pripremanja zemljišta za sjetvu. Rahljenje tla obavljalo se oranjem oraćim spravama što ih je teglila stoka. Seljački agrarni instrumentarij u Hrvatskoj poznaje tri oblika drvenih oraćih sprava. U priobalju i na nekim jadranskim otocima u uporabi je bilo ralo, priprosta sprava čiju su drvenu konstrukciju umjeli izraditi sami ratari, a željezni je dio bio proizvod kovača. Sastojalo se od okomite ručke što se produžavala u vodoravni dio na vršku kojega je simetrični željezni lemeš.
Ravnim ili koljenastim rudom sprava je povezana sa zapregom (najčešće volovskom, ali i magarećom), a klinovima koji te dijelove povezuju regulira se dubina oranja. Uprav-ljajući ručkom, orač djeluje na smjer i dubinu kojom lemeš prodire u zemlju rujući je.
Mnogo je savršeniji plug koji je bio raširen u najvećem dijelu Hrvatske. Konstrukcijski se razlikuje od rala po tome što ima dvije ručke za upravljanje, lemeš s oštricom samo na jednoj strani, ali je zato u koljenasto rudo usađen još jedan željezni nož. Vodoravno presijecanje zemlje lemešom dopunjuje učinak noža, sijekući je okomito, a tako odrezanu grudu odvaljuje i prevrće još jedan sastavni dio pluga – daska. I kod pluga se dubina oranja mogla regulirati pomicanjem poveznih klinova. Plugu pripada i jedan samostalni dio, plužna kolica. Sastavljena su od dvaju kotača nejednake veličine, od kojih se pri oranju veći kreće po brazdi, a manji po još neizoranoj zemlji. Kolica su s jedne strane povezana s plugom, a s druge rudom i jarmom (uz volovsku) ili vagirom (uz konjsku) zapregu.
Treća oraća sprava, zvana plužica ili vrganj, prijelazni je oblik između rala i pluga: nema noža ni kolica, ali je opskrbljena dvjema ručkama te asimetričnim lemešom i daskom za oblikovanje brazdi. Njome su orali u Istri, na Krku, te u sjevemodalmatinskom zaleđu.
Orači su imali uza se malu željeznu lopaticu za uklanjanje zemlje nakupljene na lemešu i dasci. U oranju su sudjelovale najmanje dvije osobe, od kojih jedna upravlja oraćom spravom, a druga usmjeruje stoku. U nekim se krajevima zaprezalo po više pari volova u nizu. U tom je slučaju svaki par imao svojeg vodiča.
Vodilo se računa o tome da se svake godine drukčije ore. Jedne se godine počinjalo s ruba oranice prema sredini (na razor), a druge od sredine prema rubovima (na sklad).
Poorana je zemlja spremna za prihvat sjemena. Ratari su za sjeme ostavljali najbolje zrnje koje su katkad još i čistili, bilo pranjem u vapnenoj vodi, bilo sipanjem iznad nadvišenog predmeta na burovnu vremenu takozvano pljevenje.
