U uvjetima u kojima je život izravno ovisio o snazi i brojnosti marnih ruku, najvažnije je bilo dobro organizirati poslove u pojedinim godišnjim dobima i tijekom dana, kako bi se oni obavili na vrijeme i u cijelosti, jer je – uz mogućnost propasti uroda – za domaćina najveća sramota bila ako okasni s rađon. U obiteljima u kojima nije nedostajalo muške ili ženske radne snage svi poslovi dijelili su se prema spolu i dobi. Odrasli muškarci obavljali su težačke posle i trgovinu, a žene se brinule oko kuće i bile pripomoć muškarcima.
Budući daje rano buđenje bilo temelj dnevnog rasporeda i daje u tome sve veće značenje dobivala dnevna vremenska orijentacija, a da su se satovi mogli naći samo u nekoliko kuća, valjalo bi spomenuti kako su se dalmatinci u prvoj polovici stoljeća snalazili u određivanju noćnih i dnevnih ura.
Kad je bilo oblačno, ravnali su se prama prvomu pivanju pivca. Danju se vrijeme određivalo prema pravcu i veličini sjene meredijana na pragu kuće, ali i sjene koju bi pravila dalmatinska kapa slična plitkom tanjuru, kad se naopako položila na zemlju, Čime su se često pomagali težaci.
Odlazak na nadnicu
Dodatni izvor novčanih sredstava ili hrane bile su nadnice po selu i okolnim mjestima. Muškarci su u jesen znali otići u škoj priko mora, na Hvar, Brač ili ostale otoke i tamo ostati po dva-tri mjeseca, a nekad i godinu-dvije dana. Po selu i okolnim mjestima dalmatinskog primorja radilo se u bogatijih obitelji. Tada su s muškarcima koji su obavljali teže poslove odlazile žene i djevojke. Brale bi smokovinu, kupile sušanj, žele travu i ditelinu ili nosile drva s planine. Najčešće se plaćalo u naturi, koron kruva, brašnom, uljem i si. kako bi se s gazdon pogodija. Djevojke koje su spremale dotu za udaju mogle su dio ili sav zarađeni novac zadržati za sebe i od njega kupiti štogo na se.
Kod bogatih se odlazilo na nadnicu i kad im dužnici nisu mogli posuđeni novac vratiti u dogovoreno vrijeme, a oni su trebali pomoć za završavanje sezonskih poslova. Takva vrsta nadnice zvala se izrađivanje. Njihov broj određivao se prema veličini duga i vrijednosti nadnice za određeni posao.
Odlazak u svit
Zbog gospodarske krize u Dalmaciji krajem prošloga i početkom ovog stoljeća, koja je bila izazvana talijanskim monopolom na vino i propašću domaće vinove loze od žiloždere, mnogi se dalmatinci zapošljavaju kao pomorci na stranim brodovima ili odlaze u svit. U početku ih najviše putuje u Australiju, Ameriku i Novi Zeland.
Tamo obično biraju teže fizičke poslove — kao što su sječa drveća ili trske, izgradnja puteva, rad u ugljenokopima i tvornicama kako bi što brže zaradili i vratili se kući. Od europskih zemalja najviše se odlazilo u Belgiju koja je tada trebala radnike za krabi gvožđe i za rad u ugljenokopima.
Između dva svjetska rata gotovo da i nije bilo kuće iz koje barem jedan član nije bija u svitu. Iako se najviše odlazilo iz siromašnih obitelji s manje zemlje i više muške radne snage, dalmatinciji su radi bolje zarade napuštali i bogataški sinovi. Posebice su se na odlazak odlučivali mladići koji su se morali pripremiti za ženidbu i oni koji su nekoga od rodbine ili prijatelja već imali u svitu, pa ih je taj moga dobavit, tj. pozvati i primiti k sebi dok se sami ne snađu. Nakon dogovora o dobavjanju, trebao se prikupiti novac za učini pašeć ili tiket. Obično bi otac u tu svrhu uz dva svidoka uzimao hipotekarne zajmove na zemlju od nekoliko bogatijih mještana ili od rodbine. Bilo je slučajeva da su starija braća osigurala pašeć mlađima tako što bi negdje pogodili posao na godinu-dvije dana za koji bi unaprijed bili plaćeni. Zapravo su dug od pašeća trebali vratiti oni iz svita, a ne njihove obitelji. Kakoje vraćanje velikog duga u uvjetima nerazvijenog gospodaislva prouzročilo dugogodišnja odricanja, generacijama su se proklinjali oni koji su obitelj natjerali na bijedu, posebice ako se znalo da su svi živi i zdravi u svitu. Najčešći uzrok nejavljanja bila je nepismenost. No bilo je i onih koje u tuđemu svitu brez idi ikoga svoga ne bi potirala srića, pa su držali daje najbolje ako ili obitelj zaboravi. U početku većina se vraća kući već nakon nekoliko godinu, ušteđenim novcem kupuju zemlju u mjestu otvaraju poslove u jselima ili drugom većem mjestu. S poboljšanjem životnih uvjeta u svitu, masovni povratak prestaje, pa dalmaciju napuštaju cijele obitelji. Muževi počinju odvoditi žene i djecu, a mladići vjerenice. Neki se vraćaju u selo samo za izabra divojku i vratit se nazad.
