Kad lisica, bježeći od lovaca, opazi nekog drvosječu, zamoli ga da je sakrije.
On je svjetuje da uniđe u njegovu kolibu i da se sakrije. Za kratko vrijeme dođu lovci i stanu pitati drvosječu je li vidio lisicu gdje tuda prolazi. On je govorom tajio da ju je vidio, a rukom je pak pokazivao i označivao gdje se sakrila.
Oni se nisu obazirali na ono što je pokazivao, nego su povjerovali onome što je rekao. Lisica opazi da su oni otišli, izađe i stane se udaljivati bez riječi. Kad je drvosječa počne prekoravati da ga nijednom riječi nije počastila, premda ju je spasio, ona će mu:
»Ja bih ti uistinu zahvalila da su ti djela ruku i značaj jednaki riječima.«
Tom bi se starom pričom mogao netko poslužiti za one ljude koji za sebe jasno traže čestit postupak, a sami rade štetna djela.