U ljetnim su mjesecima u životu Splićana, osobito onih mlađe dobi, glavna odredišta bila kupališta. Najpoznatije splitsko kupalište je ono u uvali Bačvice. Prvo kupalište u toj uvali otvoreno je 1891. godine, a nazivalo se Kupalište Košćina. Vlasnik mu je bio Ivan Košćina. Bilo je to drveno kupalište, podignuto na stupovima na sredini uvale. Istočni je dio bio namijenjen ženama i djeci, a zapadni muškarcima. Srušilo ga je veliko nevrijeme 1916. godine pa je tadašnja vojna vlast u Splitu dala izgraditi uz obalu novo kupalište s nekoliko drvenih kabina. Širenjem grada Bačvice su postale glavno gradsko kupalište pa je i pitanje njihova uređenja bio jedan od problema koji se postavljao pred gradsku upravu. Godine 1919. Općina Split sklopila je ugovor s Državnim erarom o zakupu uvale Bačvice na 30 godina, a rok je počeo teći 1. svibnja 1919. Istim se ugovorom Općina obvezala urediti kupalište. Za ljetnu sezonu 1919. godine Općina je dala urediti privremeno drveno općinsko kupalište u uvali Bačvice. To je uređenje bilo prilično skromno jer se smatralo privremenim. Kupalište je otvoreno 18. svibnja 1919., a za kupanje su se naplaćivale ulaznice. Ubrzo nakon toga, na sjednici održanoj 3. lipnja 1919. Vijeće Općine Split donijelo je odluku o osnivanju dioničkoga društva za gradnju «doličnog, modernog i lijepog kupališta kao i hotela» na Bačvicama. Predviđena je bila temeljna glavnica od 2 milijuna kruna, od čega je Općina trebala preuzeti polovicu dionica. No, ta se odluka nije uspjela ostvariti uslijed zbog interesa privatnoga kapitala za ulaganje u takvo dioničko društvo. Stoga je uređenje uvale Bačvice ostalo isključivo na brizi Općine. Za svaku je sljedeću sezonu do 1928. godine Općina dala urediti nove dijelove kupališta. Kupalište je, u skladu s tadašnjim moralnim shvaćanjima, imalo odijeljeni muški (desni) i ženski (lijevi dio), a sredina je bila namijenjena obiteljima s manjom djecom. Do 1928. godine uređeno je ukupno 300 kabina u koje su postavljena ogledala i vješalice. Izgrađeno je nekoliko drvenih mostova na stupovima koji su služili za sunčanje i pristup moru. U sredini uvale uređena je skakaonica. Od 1923. godine kupalište je bilo ograđeno. Od 1926. imalo je tuševe, a uređenje i buffet koji je Općina davala u zakup privatnim ugostiteljima. Kupaće kostime moglo se unajmiti na plaži. Nakon Pjace i Rive, Bačvice su u međuratnom Splitu postale najomiljenije mjesto javnoga života građana. U zaštićenoj plitkoj uvali more je dugo bilo ugodno za kupanje pa je tu i sezona kupanja trajala dugo. A osobito je dugo trajala sezona igranja picigina, igre karakteristične upravo za tu plažu, u kojoj igrači u plićaku rašireni u krug otvorenim dlanom udaraju lopticu izvodeći pri tom paradne skokove za lopticom. Prema opisu iz 1928. godine: «U sredini ljeta, u jeku saisone, preko dana bude i do 5-6.000 osoba na Bačvicama, kad se sva ta masa naroda malo uskomeša izgleda čitava uvala jedna ogromna užarena ludnica. Čuje se cika, vika, smjeh, deranje i urlikanje, što uz pljuskanje mora i suštanje motora, autobusa, koji raznose svijet, odaje dojam Danteovog Infema.»
U dva je navrata Općina pokušala riješiti trajno uređenje kupališta Bačvice raspisivanjem javnih natječaja za plan kupališta. Prvi je natječaj raspisan 1924. godine. Općinsko je vijeće na sjednici od 20. ožujka 1924. ovlastilo Općinsko upravitelj stvo da raspiše internacionalni natječaj za gradnju novoga kupališta u uvali Bačvice i uređenje okoline kupališta. Natječaj nije uspio jer su potencijalni natjecatelji već bili angažirani natječajem za regulacijski plan grada Splita koji je tada bio u tijeku. Zbog toga je pet godina kasnije raspisan novi natječaj za uređenje kupališta Bačvice, ali i regulaciju šireg prostora splitskih predjela Bačvice, Firule i Zenta. Poticaj za taj natječaj dalo je Društvo za uređenje i poljepšanje Bačvica i Firula osnovano krajem 1927. godine. Na čelu toga društva bio je svestrani splitski načelnik Ivo Tartaglia. Međunarodni natječaj raspisan je krajem 1930. godine. Programom natječaja bilo je obuhvaćeno područje od Katalinića kuća na zapadu do uvale Zenta na istoku, a osobita je pažnja trebala biti pridana uvali Bačvice, uređenju plaže u njoj i padina oko uvale. Bila je predviđena izgradnja nove kupališne zgrade sa zimskim bazenom, a ljetno je kupalište trebalo uključivati uređene kabine i otvoreni bazen s morskom vodom koji bi mogao služiti i za sportska natjecanja. U okolici je trebalo predvidjeti prometnice, parkove, hotele i četvrti s obiteljskim vilama. Nakon završenog natječaja, kako se u Splitu već bilo uobičajilo prva nagrada nije dodijeljena. Druga nagrada dodijeljena je projektu Nikole Dobrovića i Vladimira Maršala iz Praga. No, što zbog nedostatka sredstava, a što zbog polemika i rasprava kakve su pratile i mnoge druge splitske natječaje izgradnja kupališta odgađana je godinama. Otezanju su doprinijeli i sporovi oko pitanja tko će izraditi provedbeni projekt. Program izgradnje postupno je reduciran da bi bio jeftiniji pa se odustalo od gradnje bazena. Na kraju te dugogodišnje splitske rasprave, izrađen je 1937. godine u arhitektonskom odsjeku Tehničkog odjeljenja Općinskog upraviteljstva provedbeni projekt za kupališnu zgradu kojemu su autori bili Prosper Čulić i Boris Katunarić. Izgradnja objekta započela je 1938. godine, a trajala je, s prekidima, sve do početka rata 1941. godine. Staro drveno kupalište tada je ustupilo mjesto novom,armirano-betonskom kupalištu.
U uvali gradske luke, na njezinu dijelu koji nije korišten u lučke svrhe, na Matejuški nalazilo se Kupalište Polo ili Bagno Polo. Podignuto je još 1875. godine. Bilo je to maleno drveno kupalište na kojem nije bilo moguće napraviti odvojene dijelove za kupanje muških i ženskih osoba pa je stoga kupanje osoba prema spolu bilo odijeljeno vremenskim odredbama. Za ženske osobe kupalište je bilo otvoreno ujutro od 7 h do 11.15 h, a ostali je dio dana bilo otvoreno za muškarce. Kabine su se nalazile nad plićakom, a bile su predviđene za kupanje, odnosno za sjedenje u morskoj vodi unutar kabine. Bolji su se plivači mogli spustiti u more stepenicama s drvene platforme ili skočiti s muleta. Zbog velike nečistoće mora u luci Bagno Polo od kupališne sezone 1927. godine više nije bilo otvoreno. Problem zatvaranja toga kupališta podijelio je Splićane već prethodne sezone. U drugoj polovici kolovoza 1926., zbog pojave tifusa, odlukom Kotarskoga poglavarstva i Lučke kapetanije u Splitu, a na zahtjev kotarskog liječnika, privremeno je zatvoreno Kupalište Polo jer se nalazilo u neposrednoj blizini glavnoga gradskoga kanalizacijskog ispusta. Protiv te odluke pisao je list Novo doba sa sljedećim argumentima: «Ova je zabrana vrlo neprilična, jer je Polo jedino kupalište, kuda može da zalazi poslovni svijet. Ići na Bačvice znači gubiti mnogo vremena, a to mogu stranci koji dolaze radi razonode, te samo oni domaći koji nisu suviše zaposleni. I sada radi gornje zabrane, a baš u jeku prave pasje vrućine, općinstvo ostaje lišeno kupanja. Zabrana je tim čudnija što se medjutim uz obalu, pokraj kupališta Polo, slobodno kupaju mnogi kupači koji se svlače na kamenju. Valjda je Polo ipak manje opasan, kad ima dobar vodeni tuš za pranje. Ne mislimo da diramo u mišljenje g. sreskog poglavara, ali čuli smo od mnogih liječnika daje more dobar dizifetant i daje teško da se zaraza proširi morem. Kupalište Polo traje i radi već od nekoliko decenija, pa se nije čulo da su od zaraze umirali njegovi kupači. Interesantno je da se većina gradskih liječnika kupa baš na Polu pošto je ova zabrana od velike neprilike u ovo doba, smatramo da bi bilo nuždno preinačiti je, te, ako se baš hoće vidjeti tu opasnost, eventualnu zabranu ograničiti samo na desno krilo kupališta, to jest onu stranu gdje se nalazi kanal. U interesu je zdravlja i čistoće da se jednom velikom dijelu općinstva ne onemogućava kupanje u doba kad toplomjer kazuje 30 stupanja Celsiusa u hladu!»
Međutim, rezultati analize mora koja je tada provedena naveli su pozvane liječnike-vještake na preporuku o zatvaranju kupališta dokle god je kanal u njegovoj blizini. U skladu s tim mišljenjem postupile su nadležne vlasti i sredinom rujna 1926. obavijestile vlasnika kupališta o trajnoj zabrani kupanja. Novo doba apeliralo je da se Kupalište Polo spasi premještanjem kanala, ali to se nije dogodilo.
Tako je već u međuratnom razdoblju Kupalište Polo postalo dio nostalgične slike o Splitu koji nestaje. Ugođaj koji je imalo ovo kupalište na početku međuratnog razdoblja opisala je književnica Lora Klier:«Drvena tabla imala je dva, već onda izblijedljela natpisa: Kupalište Polo-Bagno Polo. Zvali su ga svi Bagno Polo. Sjor Stipe, tipični, dragi i vječno čangrizavi, obilazio je oko svojih kabina, otvarao, zatvarao, prostirao kokosove tepihe, uvijek nešto gunđao i razgonio djecu, što su se vrzla oko njegova poduzeća. More je tu bilo stalno prljavo. Nešto zbog gradskih kanala, a nešto zbog nafte i ulja od brodova. Uvijek je nešto tu plivalo, a negdašnji Duje Balavac je o tom nečem napisao: Pecopesce – ma troppo domestico. Pličine nije bilo. Na prvim stubama pružala se dubina od dva metra, a odmah malo dalje od više metara. Ali je kraj svega Bagno Polo imao prednost, da se uvukao baš u srce grada, bio bliz i čovjek nije onda trebao da preduzima čitavu ekskurziju da bi došao do mora. Tu su se kupali redovito skoro svi splitski liječnici, kao na utuk mišljenju daje to kupalište protivno najosnovnijoj higijeni zbog vječito prljavog mora. Na kupalištu je bilo, valjda od davnine, uvedeno odvojeno kupališno vrijeme: za žene, za muškarce. Krasni spol smio je da se sam i slobodan kupa od rana jutra do 11 sati prije podne. Nešto prije tog vremena obišao bi šjor Stipe pomno i pažljivo hodnike kupališta i okasnjele kupačice pozivao na odlazak. Bilo je kao u nekom internatu. Sve u redu i točnosti… Kao dijete dolazila sam na Bagno Polo. Poznavala svaki kutić, svaki škrip, a osobito veselje bile su mi tzv. kabine samice. To su bile kabine za one, koji su htjeli da se kupaju posvema izolirani od ostalog svijeta. U ograđenom drvenom prostoru bio je bazen – u samom moru.»
Još jedno splitsko kupalište uredio je privatnik. Bilo je to Kupalište Sore u Spinutu. Među mlađim je stanovnicima bilo popularno i kupanje u uvali Baluni, gdje je treninge održavao i plivački klub Jadran. Oni hrabriji penjali su se odatle na visoke litice Sustipana, odakle bi izvodili paradne skokove. U Splitu je bilo i drugih kupališta, ali to su mahom bile neuređene plaže. Sa širenjem grada i izgradnjom okružja Bačvice i Pojišan, postale su popularnije i uvale Firule i Zenta. Odvažnijima i spremnima prijeći veće udaljenosti bila je otvorena i mogućnost kupanja na neuređenim plažama pod Marjanom. Prije izgradnje sjeverne luke Splićani su se kupali i na Glavičinama.
Dio uvale u Špinutu, ispod vojničke streljane, bio je određen za kupanje vojnika. Kupanje jugoslavenskih, uglavnom srpskih vojnika, u prvim je godinama nakon njihova dolaska u Split bilo povezano s nizom problema. Kada je na početku ljeta 1919. godine Komanda mesta odredila da se vojnici XIII. i XXXII. pješačkog puka mogu kupati u Špinutu, ispod streljane i logora XIII. puka, morala je javno upozoriti građanstvo Splita kako «radi izvanrednih prilika nije moguće dobaviti gačice za kupanje svim vojnicima». No, to nije izazvalo neke veće proteste građana, koliko činjenica da su vojnici imali običaj u Špinutu kupati i konje, i to ne samo na dijelu određenom za vojničko kupanje, nego i drugdje u uvali, te su time građane koji su se tu kupali dovodili u pogibeljne situacije.
