Divlja vinova loza uspijeva od Dalekog istoka sve do srednje Europe. Raste u Aziji, Europi, Africi, Americi, Novom Zelandu, Australiji, pa čak i u južnim dijelovima Sibira. Do danas istraživanja nisu uspjela saznati kad je čovjek počeo oplemenjivati lozu. Prvi znakovi o lozi vinu nađeni su na kipovima azijskih i egipatskih bogova. Najstariji narodi služili su vino uz hranu kod različitih vjerskih obreda, svadbe i pogreba. Vino često spominje i Sveto pismo. U knjizi Mojsijevoj piše: “I Noa poče raditi zemlju, posadi vinograd i napi se vina, opije se …” Više tisuća godina prije Krista u starom Egiptu gajila se loza.
Lozu su još gajili Feničani. Sa otočja između Azije i Grčke, loza je došla na Grčko kopno, od tuda po Jadranskim otocima, na Siciliju pa na Apeninski poluotok, a Rimljani su je proširili po cijelom Rimskom Carstvu.
Naša domaća vinova loza potječe od divlje loze “vinjage” ili “vinike”. U drugim zemljama ima pojedinih trsova, koji imaju promjer od jednog metra. Postoje tvrdnje da su to patuljci kakvih ima na kavkazu (kavkasko primorje). Najstariji trsovi loze postoje u Kaliforniji, a onaj najstariji koji je davao godišnje više tona grožda od starosti je usahnuo.
Naši su preci podizali vinograde samo na najboljim položajima, okrenute jugoistoku ili jugozapadu, zaklonjene od sjevernih vjetrova i na okomitim Brežuljcima. Često su pratili na kojim obroncima se najbrže otopio snijeg, dok ga je u okolici bilo još veoma mnogo. U 19. st. Europska vinova loza stradava od Filoksere, bolesti korijena (korjenova uš)
Godine 1845. prvi puta se u Engleskim vinogradima pojavila plijesan (peronospora) donesena iz Amerike, a 1860. godine donesena je u Europu trsna uš (Filoksera). Filoksera se prvi puta pojavila u Francuskoj iz koje se proširila po cijeloj Europi i uništila svu Europsku lozu. Nakon katastrofe trebalo je Europi mnogo napora i financijskih sredstava za podizanje novih vinograda na podlozi američke loze čiji korijen je otporan na filokseru.
Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.
Kada pogledamo današnju vinovu lozu vidimo da je veoma osjetljiva, pa je potrebno da se vinogradar neprestano angažira od zimskog do jesenskog razdoblja u vinogradu.
Povijest vinogradarstva Hrvatskog zagorja
Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Očito je da je ta povezanost obicaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.
Zagorje svojim položajem po svojoj prirodi odabrano je za gajenje vinove loze i održavanje vinograda. Hrvatsko zagorje je prijelazno područje s alpskog na panonski prostor, koje je omeđeno riječnim vodotocima i gorama. Ovdje ga razmatramo samo u okviru prostora Krapinsko – zagorske županije.
Zagorje karakteriziraju izvrsne prirodne karakteristike, pa nije čudo što se na ovim prostorima gaji vinova loza i podižu vinogradi od davnina. Prema dostupnim podacima opisanim u raznim edicijama, brošurama, te uvidom u povijesnu građu u privatnim zbirkama, te dostupnim dokumentima Franjevačkog samostana u Klanjcu bilo je moguće dobiti uvid u prošlost koja je djelomično sabrana na ovim stranicama.
Povijest koja je vezana uz vinovu lozu, vinograde i običaje, koji prate tu tradicionalnu poljoprivrednu kulturu. Niti jednu tradicijsku gospodarsku granu, važnu za društvo ne možemo povezati sa cijelim kompleksom vjerovanja i običaja, kao što je slučaj kod vinogradarstva i vinarstva. Ocito je da je ta povezanost običaja kod Zagoraca uz vinograde i vino veoma duboka.
Pisana povijest današnjeg podrucja Krapinsko – zagorske županije započinje krajem 12. stoljeća. Tijekom 13. stoljeća pa do polovice 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koje čine danas gradove i općinska središta županije.
Uz pisane izvore, arheološke iskopine nadene na prostoru HR Zagorja jesu dokazi koji dokazuju daleku tisućljetnu povijest.
Stvaranje Rimskog carstva, koje je vladalo cetiri tisuce godina nije mimoišlo naše krajeve. Iskopine u Krapini, Loboru i Radoboju govore o prisustvu Rimljana na ovim prostorima. Sa sobom su Rimljani donijeli vinovu lozu i podizali su vinograde na obroncima planina.
Emigracijom naroda u Europi u VII stoljeću na današnje prostore HR Zagorja dolaze Hrvati. Nažalost od pisanih materijala i ostataka gradevina više znamo iz srednjeg vijeka.
U 13. i 14. stoljecu na padinama brda u sjevernom djelu HR Zagorja nicu srednjevjekovne utvrde ( burgovi ), zbog najezde Turaka, koje su bile najbolja obrana od osvajača. Turci su na sreću samo prolazili prostore HR Zagorja, kada su išli na opsadu Beča. Nakon izgubljene bitke kod Beča, Turci se povlače. Nakon povlačenja Turaka život se normalizira. Počinje gradnja kurija, dvoraca i sakralnih objekata. Turci su sjekli i uništavali vinograde jer im vjera zabranjuje pijenje alkohola. Nakon povlačenja Turaka počinje i obnova vinograda. Sve te povijesne okolnosti utjecale su u velikoj mjeri na razvoj poljoprivredne kulture, a pogotovo na razvoj vinogradarstva.
Vrijedne podatke o gospodarstvenim čimbenicima u 16. st. Pa tako i o proizvodnji vina, dobivamo zahvaljujući istraživanjima vezanim uz Veliku seljačku bunu 1573. g. Iz tog istraživanja saznajemo da je proizvodnja vina u drugoj polovici 15. st. i pocetkom 16. st. bila veća od vrijednosti proizvodnje žitarica.
Vinogradarstvo je u HR Zagorju bilo iznimno važna privredna grana u feudalnom razdoblju. Kmetovi su obrađivali svoje i feudalčeve vinograde. Svoje obaveze kmetovi su morali plaćati vinom, fizičkim radom i u naturi.
Naturalna davanja kmetova bila su podijeljena u tri velike skupine: stalne daće, procentualne daće i naturalna radna podavanja (kopači u vinogradu, izrada kolja, davanje hrastovih dužica za izradu vinskog suda).
Jedna od daća nazvala se “gornica”, koja je bila stalna daća, a ovisila je o velicini vinograda. “Gornica” se ubirala pomoću registra, koji su navodili imena posjednika vinograda i količinu koju su dužni dati.
Druga je bila “herg” (stubičko vlastelinstvo), a mjerne jedinice kojima su se mjerila davanja bila su vedra i pinte ( u to vrijeme nije se koristio metrički sustav).
Svako seosko domacinstvo (“dini”) imalo obavezu dati broj vedara i pinti zavisno o veliČini vinograda.
Pored vinskih daca kmetovi su bili obavezni raditi u feudalcevim i kanonickim vinogradima. Pored rente kmet je morao prirediti i dati vinsko kolje, hrastove dužice za bačve ili pak odvoziti feudalčeve bačve s vinom na prodaju.
Uz osnovne daće bile su to još i obveze davanja darova ili pak plaćanja u novcu za pečaćenje klijeti.
Mjera za veličinu vinograda određivala se brojem kopaca. Točno se znalo koliko jedan kopac u vinogradu u jednom danu može okopati površine.
Proizvedeno vino iz feudalnih vinograda bilo je namijenjeno tržištu, pa su feudalci imali isključivo pravo vinotočja na lokalnom tržištu, naročito tamo gdje su bila naselja otvarali su gostionice, kao i na svojim posjedima.
Sredinom 16. st. Sabor donosi nove propise o vinotočju, štiteći interese plemićkog staleža. Zbog seljačke bune u nove propise o vinotočju unesena je odredba, po kojoj plemići nisu smjeli krčmariti vino, prisiljavajući kmetove na prodaju njihova vina u kmetovskim vinotočjima i utjerivati naplatu u novcu bez obzira da li je kmetsko vinotočje prodalo vino ili ga nije prodalo.
Vino se u 16. st. uglavnom spremalo u drvene bacve, koje nisu bile najpodobnije za čuvanje vina i održavanje njegove kvalitete. Transport vina obavljao se u drvenim bačvama. Pojavom stakla, transport se obavljao u opletenim demižonima vrbovim šibljem.
U 17. st. dolazi do velikih promjena u životu feudalnih posjeda. Potpuni nestanak turske opasnosti; urota Zrinskih i Frankopana protiv apsolutizma Habsburgovaca
Izvor: www.tzkzz.hr
