I mladi i stari veći su dio prve polovice stoljeća nosili na nogama opanke ispod kojih bi zimi obuli vunene kalcete i navlake. Kalcete su najčešće bile crne i mrkaste, rjeđe bijele boje, a kasnije, kako jedna kazivačica ističe, izašlo vrime pa divojke počele nosit pigaste. Mišale bi redon dva-tri puta bile, dva-tri puta crjene, pa unda crne. Dvadesetih godina moglo se vidjeti i nekoliko starijih dalmatinki s crvenim čarapama, za koje kazivači tvrde da su ranije bile uobičajene. Kalcete su se stezale ispod koljena uzicom i kasnije laštikon. Zimi su se iznad njih obuvale navlake. Svakodnevne navlake plele su se od bijele vune, dok su se svečane trebale nadoplića u puno vela i obrubljivati nazubljenom crjenon sviton koja je kao ukras virila iz opanaka. Opanke su izrađivali od goveđe kože koja se odozgo spajala s oputon od bekine. U svečanim prilikama nosile su se opanke su tripripeta, a o svaki dan one su jednin pripeton ili rošnjaci koje su ukućani sami izrađivali. Djeca su obično bila bosa. Kad bi dobila opanke, nosila su ih sve dok se ne bi raspričali. Popravljanje opanaka pripadalo je ženama. Ako je oputa još valjala, one bi samo popričale pričke, tj. prišili komadiće goveđe kože na probušenu potplatu.
Od kraja prve četvrtine stoljeća uz opanke se nose i papuče. Riječ je o laganoj obući sličnoj današnjim “tenisicama”, koja se ozdal radila od gume ili kože, aozgar od tvrde bijele tkanine zvane tela. Na ristu se vezivala kurdelon. Dječje papuče izrađivali su ukućani, dok su ih mladići I djevojke naručivali kod postolara ili kupovali. S vremenom su mladi nosili još opanke samo na radu ili u palu, Papuče su djevojke obvezatno obuvale za ples, pa bi ih svake subote dobro nažbjankale da izgledaju novi je. I početku ispod papuče nose na vunene kalcete, a od tridesetih godina ovog stoljeća nastoje djevojke barem za ljeto nabaviti bijele pamučne čarape iz dućanu.
U drugome desetljeću dvadesetog stoljeća cipele su bile nedostižne za većinu mladića i djevojaka. Kožne i lako-vanepostole nosili su samo najbogatiji. Ako bi netko smogao novaca i dao obuvao ih je samo u najsvečanijim prilikama. Prema sjećanju kazivača: Ne bi divojka obulapostole na nogu dokle nije u koga služila, Unda i’ obuj i otiđi u crkvu, a potlon, ka dođeš doma, digni i ’ s nogu, otari krpon i š njima u škrinju. Djevojka koja ne bi kupila cipele prije udaje, obvezala bi oca ili braću da joj ih nabave kao dio njezine vjenčane opreme. Njezinoj se želji obično udovoljavalo, jer se držalo da jednom kupljene cipele traju cili vik.
