U doba renesanse loptanje je bilo najomiljenija igra. U Veneciji i Firenci loptalo se posvud, a loptali su se i stari i mladi. Žene su se igrale malom loptom i reketom, a u dvorištima i na velikim prostranstvima igralo se velikom loptom. Igralo se i za novac. U biskupskim konstitucijama i sinodskim odredbama 16. st. u nas spominje se loptanje velikom i malom loptom gradskim ulicama i trgovima. U 16. st. loptanje se ubrajalo u hazardne igre. Splitski nadbiskup Andrija u prvoj polovici 16. st. nabraja igre kojih se kler morao okaniti, kako će o tom kasnije biti govora, a među tim igrama spominje se i loptanje. Vjerojatno se u Dalmaciji loptalo kao i u Italiji, iz koje su dolazili jaki utjecaji kao iz najbliže susjedne zemlje.
Godine 1735. generalni providur Zorzi Grimani zabranio je loptanje na trgu pred splitskom katedralom, jer je ta igra ometala svećenike pri vršenju obreda. Igra je sigurno bila učestala i bučna, jer je kazna bila dva mjeseca zatvora.
Loptanje u Dubrovniku pred franjevačkom crkvom zabranilo je Malo vijeće 1462. uz prijetnju kaznom od pet perpera. Pred vratima crkve u Omišu igrao se rukomet uz najveću buku, pa je Frano Grisoni, pratilac papinskog apostolskog pohodioca Mihajla Priulija, biskupa Vicenze, 1603. zabranio tu igru pod prijetnjom kazne izopćenja iz rimokatoličke crkve. Nije zabilježeno koja se vrst igre igrala u Splitu pred katedralom. U Veneciji se igrao i nogomet. Jedna je momčad imala crno perje na glavi, a druga bijelo. Rukomet je tijekom 16. i 17. st. bio omiljena igra u svim dalmatinskim gradovima. U Korčuli ga je u 17. st. jednom zaigrao i Faganeo, redovnik fiezolanske kongregacije sv. Jerolima, kasnije korčulanski biskup, i to na trgu pred stolnom crkvom, uz oduševljeno odobravanje mještana. Loptanje dlanom — »igra na balun« ili »kaća« igrala se u mnogim dalmatinskim gradovima već u srednjem vijeku. Vjerojatno se igrala i u Splitu. Sačuvala se još u mjestima gornjeg dijela otoka Brača i na otoku Hvaru, u naseljima oko Jelse i Starigrada. To je igra lopticom veličine jajeta, napravljenom od četiri komada kože i dobro nabijenom kozjom dlakom.
Igra reketom bila je izgleda u Splitu omiljena kroz stoljeća. Djelomično je sačuvana naredba, vjerojatno splitskog kneza, koju možemo barem pokušati vremenski odrediti, prema drugoj naredbi zabilježenoj na istom listu, a datiranoj 1612. Spomenutom zabranom bilo je među ostalim igrama zabranjeno i igranje reketom. U prvoj polovici 19. st. mladež je pravi Ja rekete tako da je preko drvenog koluta navlačila životinjski mjehur. Igra dlanom i reketom — »jeu de paume« održala se u Francuskoj sve do naših dana i vrlo je slična našoj igri »na balun«. »Jeu de paume« je 1908. ušla u raspored četvrtih olimpijskih igara.
Moreška
Borbena igra moreška nastala je vjerojatno kao borbeni ples kod Arapa. Najstarija moreška izvedena je u 12. st. u španjolskoj. Iz Španjolske je prenesena u Italiju i na Korziku, gdje se naročito raširila, zatim u Francusku, Njemačku i Englesku, doživljavajući u tim zemljama razne promjene. U Mlecima se moreška spominje već u 13. st., a zvala se »saracinesca«. Pod nazivom moreška u prošlosti su se razumijevali razni plesovi koji više nisu imali karakter borbe Turaka s Maurima. Ponegdje moreška dobiva i karakter borbe muslimana s kršćanima.
Prvi podaci o moreški u Splitu poznati su iz 1571. Narod je slavio bijeg Turaka koji su bili došli u neposrednu blizinu Splita. Među raznim svečanostima i igrama koje su tom prilikom bile izvedene, priređena je i borba između Maura i Turaka. Tu je vjerojatno bila moreška. Isto mišljenje o toj priredbi zastupa i Grga Novak. Možda to i nije bio prvi put da se moreška izvodila u Splitu, jer je spomenuta kao jedna od igara koje su vjerojatno bile dobro poznate i češće su se izvodile. U toj varijaciji borbe između Turaka i Maura moreška se u Splitu izvodila stoljećima. Prema zabilježenim podacima potkraj 19. st. moreška je u Splitu imala tradiciju dulju od dvjesto godina. Neke pak korčulanske moreške prikazivale su borbu između kršćana i muslimana.
Prigodom svečanosti prijenosa moći sv. Dujma izveli su »gospoda« splitski obrtnici 1770. u gradskom kazalištu igru, odnosno teatralnu bitku. Bilo je to 11. svibnja, a jedne od idućih večeri igrana je moreška koju su također izveli obrtnici. Čini se da su prvu večer obrtnici izveli neku drugu ratnu igru, a tek drugu večer morešku, jer bi Bajamonti sigurno zabilježio naziv moreška i prve večeri da se uistinu izvodila. Inače, to je prvi spomen o igranju moreške u Splitu pod njezinim pravim nazivom.
Iz 1784. sačuvana je prigodna knjižica u čijem je naslovu zapisano da splitski obrtnici u općinskom kazalištu posvećuju generalnom providuru Francescu Falieru domoljubne igre morešku i »cerchiatu«. U knjižici su, među ostalim, zabilježena tri soneta spjevana u slavu mletačke vlasti i provi-dura. U prvom se sonetu izričito spominje moreška, nazvana »giuoco sacro a Marte«, a izvode je obrtnici. Uloge imaju opet Turci i Mori (Mauri). Borba je bila prijateljska, posvećena slavi Mletaka.
Godine 1818, na prigodnoj akademiji u čast austrijskog cara Franje I, odigrana je moreška pred katedralom, ali bez svojstvene dramatske radnje. Tu se javljaju neizrazita lica Timanta i Fanora, ali Fanor ipak dolazi iz Li-156 bije, dakle iz sjevernoafričke zemlje.
Prema tome morešku su u Splitu, osim one 1571. o kojoj nisu zabilježeni pobliži podaci, izvodili obrtnici. Reha je u svom spomenutom izvještaju iz 1822. naziva narodnom igrom. Osim toga, iz njegova je izvještaja vidljivo tla moreška, koja se u Splitu, Trogiru i Hvaru redovito igrala, nije imala ratni karakter, nego više prijateljski, ali uvijek se izvodila kao sukob između Turaka i Maura.
Reha spominje morešku u spomenuta tri grada. Grupa od 6 ili 12 osoba glumi Afrikance, koji su prodrli na tursko područje. Druga grupa (jednak broj glumaca) glumi Turke koji se bore protiv Afrikanaca, pokazujući da su im povrijedili njihovo pravo. Da bi dobili zadovoljenje za nanijetu povredu, pozivaju Afrikance na megdan. Ovi ih pak uvjeravaju u svoje prijateljstvo, tvrdeći da nisu namjeravali uvrijediti Portu. Tako prestaje neprijateljstvo. Afrikanci i Turci sklapaju savez, a junaštvo i vještinu rukovanja oružjem okušavaju iz puke zabave.
ZapoĆinje iznenađujuća borba sa sjajnim i oštrim sabljama, tako da pojedinac često slomi četiri do pet sablji. Te borbe redovito završavaju bez nezgoda.
Međutim, Valentin Lago kaže da u morešku u Zadru i Splitu ulazi dvanaest ili više kršćanskih parova koji se prividno bore hladnim oružjem i u narodnoj odjeći protiv jednakog broja turskih ratnika. Kršćanski borci pobjeđuju. Prema do sada poznatim izvorima o moreškama u Splitu, ne može se utvrditi na osnovi čega Lago dolazi do takvog zaključka. Taj podatak vrijedi za Zadar, pa ga je možda Lago proširio i na Split, ili je možda i u Splitu bilo morcški u kojima su se borili kršćani i Turci, za koje je Lago znao, a izvori nam nisu poznati. Početkom 19. st. moreška se u Splitu igrala redovito. Zatim je pomalo padala u zaborav, pa su je ponovno obnavljali. Na kraju istog stoljeća postala je mačevalačka vježba i konačno je nestala.
Prema nedokazanoj tradiciji pop Ferri iz Splita prenio je morešku u Korčulu. Godine 1838. odigrana je moreška na Peristilu u čast saskog kralja Fridricha Augusta. Kralj je posjetio i Korčulu, gdje je također prisustvovao izvođenju moreški. Kraljev pratilac je napisao da je moreška u Splitu odigrana mnogo preciznije od one u Korčuli.
Među predmetima trgovca Ivačića zabilježeni su i rekviziti za igranje moreške. Možda ih je spomenuti trgovac prodavao u svom dućanu.
Moreška se igrala i u drugim dalmatinskim gradovima: Zadru, Trogiru, Hvaru, Šibeniku, Dubrovniku, Budvi, a Višani su, kako je zabilježeno, morešku preuzeli u 18. st. iz Splita. Prema do sada poznatim podacima najranija varijanta moreške je ona u Dubrovniku iz prve polovice 16. st., pa zatim ona spomenuta u Splitu.
Hazardne igre i kavane
Hazardne igre u Splitu bile su jedna od omiljenih zabava. Već u doba Marka Marulića kockanje je bilo uzelo maha, a negativno je djelovalo na radni elan Splićana. Glavna osoba Marulićeve pjesme Anka satira, nabrajajući mane muške mladeži, između ostalog kaže:
A druzi su već uzresli,
Vi jaju se gizdajuć;
Da vas dan bi rukom tresli Sideć tere zarajuć.
Splitski nadbiskup Zane zabranjuje svećenicima i klericima javno igranje bilo kakvih igara. Njegov nasljednik Andrija u svojoj zabrani iz 1535. zabranjuje svećenicima, uz već spomenute turnire, da javno među sobom ili sa svjetovnjacima kockaju, kartaju, igraju šah i loptaju se i da igraju druge nepoštene igre. I šibenski su biskupi zabranjivali bilo kakvu igru radi dobitka. To znači da su se sve hazardne igre smatrale nepoštenima, vjerojatno zbog toga što su ulozi bili veliki. Godine 1531. izdane su splitskom knezu službene upute po kojima se igre dozvoljavaju u gradskoj »loggi« i u javnim lokalima, uz uvjet da se ne igra na više od 10 libara. Tko bi prekršio ovu naredbu, morao bi vratiti sav dobitak i još platiti kaznu od 100 dukata.
U 17. i 18. st. hazardne su igre bile i dalje omiljene u Splitu kao i u susjednoj Italiji i Veneciji. Igralo se posvuda. Jedno od središta igara, a isto tako svađe, vrijeđanja i drugih zala bili su lazareti, u kojima su se sastajali ljudi iz različitih krajeva, trgovci, njhovi pomoćnici, posluga, svi željni Što veće zarade, čekajući brod ili novi teret besposleno su gubili vrijeme uživajući u hazardnim igrama. Spomenutom naredbom iz 1612. godine uz rekete bilo je zabranjeno kartanje, kockanje, jer su te igre, kako naredbodavac dalje govori, izazvale mnogo zla.
I u 18. st. u Splitu se mnogo kartalo. Viški plemić konte Alvise Geniceo. pustolov tipa Casanove u skromnijem izdanju, kaže među ostalim u svojim memoarima da je za vrijeme svojih posjeta Splitu, na praksi kod dra Kruše-vića, više kartao i vodio ljubav nego što je učio. Drugovi u kartan ju bili su mu 160 tada već dva starija čovjeka dr Tommaseo i prior lazareta konte Della Decirna.
Igralo se u to doba posvuda, pa i u dućanima i u ljekarnama, u kojima su se sklapali raznovrsni poslovi pred notarima, predstavnicima općine i pred svjedocima. U kući ljekarnika Franje Ugolinija zabilježena su tri »balina« igraćih karata, deset paketića (»mazza«) starih, također igraćih karata. 0 kartanju govori i Kavanjin u svom spjevu:
Druzi Bogu odrejeno po dućanih brime traju, meu karbah gdi smušeno svoe na karte zaigraju, di su i himbe, kletve, psosti, da se i na mač gredu bosti.
Igre, a posebno kartanje, Kavanjin napada i u svojoj duhovnoj oporuci,
ponajprije zbog materijalnih gubitaka, a zatim i zbog izgubljenog vremena:
»Izbjegavajte loša društva koja kvare omladinu, izbjegavajte igre, naročito kartanje, koje predstavlja najveću opasnost radi pretjeranih gubitaka. Ta 161 je igra najčešća i najraširenija, a treba je izbjegavati i zbog gübUka drago cjenog vremena, što ga možemo bolje i korisnije upotrijebili.*
Karte za kartanje i lopte nabavljale su se u Veneciji I Sengalijil, ne 1767. Garanjini su nabavili u Veneciji šest ballna graćih Ih karata za to platili 6,8 lira.
Hazardne igre igrale su se Često i u kavanama koje su bile sastajališta /u sklapanje raznih poslova i vođenje laganih, dokonih razgovora, Casino je izgleda u Splitu osnovan tek početkom 19. st. Već u vrijeme osnivanja splitskog ekonomskog društva nastojalo se da se u Splitu osnuje i neki Klub za povlašteni krug ljudi, a malo kasnije je otvoren casino. Sigurni podari o easlnu po tječu iz prve polovice 19. st. Oko 1775/1776. jedino je Zadar Imao »casino*, namijenjen razgovoru i igri.
Prve podatke o gostionici u Splitu donose putopise! Spon 1 Wheler, No spominju lokalitet na kojem se nalazila, ali po tradiciji smatra se tla je to bilo u prizemlju zadnje kuće na jugozapadnoj sirani Peristila. U tom se »ea baretu« također pripremala raznovrsna hrana po umjerenim cijenama. Vjerojatno su se i ovdje igrale hazardne igre. Nije poznato je li Split u to doba imao i kavanu.
Prve kavane u zapadnoj Evropi nikle su u 17. st., a prva medu njima otvorena je u Veneciji 1640. U Sarajevu je prva kavana mnogo starija, Turski je povjesničar Ibrahim Pečevija, putujući Bosnom 1592. zapisao da je u Sarajevu pronašao i lijepo uređenu kavanu.
Prema do sada proučenim podacima prva kavana u Splitu poznata Ju i/, 1772. »bottega del caffé«, a nalazila se na današnjem Narodnom trgu. Modela je i ranije u Splitu bilo kavana, otvorenih pod utjecajem Sarajeva i Venecije, s kojima je Split imao vrlo jake veze, ali do spomenute godine nisu poznate. Spomenuta kavana u Splitu je ona ista koju je sedamdesetih godina 18. st. otvorio Mlečanin Orazio Turcatti, kavanar i gostioničar, na uglu današnjeg Narodnog trga i Marulićeve ulice. Kavana vjerojatno nije bila tako luksuzno uređena kao što su to bile venecijanske kavane, ali je sigurno bila udobna. Na tom je mjestu kavana ostala do 1781, a tada se preselila na Peristil gd je je zauzimala prizemlje i prvi kat. Međutim, 1782. kućevlasnik je dao otkaz vlasniku kavane i predmeti su stavljeni pod zapljenu.
Godine 1775. spominje se u dokumentima neki »gospodin« Bortolo Risetin »caffetier«. On je vjerojatno imao svoju kavanu u Splitu ali o njoj ništa drugo nije poznato. Upravo te godine spomenuti tajni izvjestitelj kaže da u Splitu i Zadru postoje kavane u kojima se vodi konverzacija po venecijanskom običaju, a u određene sate tu se skuplja intelektualna elita grada. Javnih hotela u to doba nije bilo. Nisu postojale ni krčme, jedino je u Zadru i u Splitu bilo nekoliko gostioničara »tracteurs« koji su davali hranu ponekom oficiru ili strancu.
Prvu do sada poznatu kavanu i slastičarnicu »bottega de caffé e da sca-litera« na obali imao je 1786. Filip Frezza, sin oficira iz Napulja kojega je financirao najprije Ante Giovannizio, a kasnije doseljeni Švicarac Anđelo Sele* bam. Kavana se nalazila u prostoriji Fuine, pod kaštilom, »da sotto ii Publico castello in questa marina«. U kavani je bio odijeljeni prostor za igračnicu. Tu su bila i tri stolića za igru. Nisu zabilježene ni igraće karte ni rekviziti za igranje šaha, ali su se zacijelo jedna od te dvije igre ili možda obje igrale u kavani. Biljar zahtijeva veće stolove, a takvi nisu zabilježeni. U kavani na 162 obali posluživali su kavu, čaj, maraskino, prošek, sladoled (sorbet) i razne vrste kolača. Nije zabilježena posebna prostorija za pravl jenje likera i kolača, ali po predmetima za njihovu proizvodnju vidljivo je da se sve to pr»premalo u sklopu kavane. Vjerojatno su baš u ovu kavanu najviše zalazili trgovci i raznovrsni poslovni ljudi jer se ona nalazila na obali punoj dućana, brodova, »rosghi«, s lazaretima itd., pa im je to mjesto bilo najprikladnije i za poslovne sastanke.
Čini se da je negdje početkom 19. st. Švicarac Nikola Selebam sa svojim zemljacima otvorio kavanu na uglu današnjeg Narodnog trga, gd je se rani je nalazila Turcattijeva kavana.
U prvom desetljeću 19. st. otvorena je u Splitu još jedna kavana. Bila je nazvana »Kavana od hrama« jer se nalazila pokraj katedrale, a otvorila su je braća Solitro. Ta je kavana bila otvorena gotovo tri četvrtine stoljeća.
Krčme su se nalazile u samom gradu i u predgrađima. Tu se pijančevalo, svađalo, tuklo, događala su se ubojstva i druga zla, kako je to navedeno u odluci od 3. studenog 1778, kojom je generalni providur naredio da se sve krčme zatvore.
Dio radnje Solitrove drame I conii di Spalato, čija se radnja događa 1785. (djelo je tiskano 1854), odvija se u kavani. Jedna osoba u drami kaže da je Split imao »cime di giuocatori« kakvih nije bilo ni u Šibeniku ni u Zadru, a mogli su stati uz bok »profesorima« u Veneciji, koja je u to doba bila poznata po kartanju i kartašima. Ta je drama pisana u 19. st. ali je sjećanje na kartaše iz splitskih kavana potkraj 18. st. bilo još vrlo živo.
U Splitu su se vjerojatno igrale iste kartaške igre kao u Veneciji i Dubrovniku, npr. »sans voir«, »bassetta«, »feresette« i druge, a pogotovo omiljeni »faraon«. Ako je uz kazališnu dvoranu bio uređen »ritrovo«, nema sumnje da je to bilo središte mnogobrojnih igrača kojima je Split 18. st. doista obilovao, slijedeći svjetsku modu u negativnim i pozitivnim zabavama i novotarijama.
