Stil odijevanja hrvatskoga seljaštva početkom 20. stoljeća razlikovao se od načina
odijevanja ostalih društvenih slojeva . Brojna tradicijska obilježja,
prepoznatljiva u kroju, materijalu i načinu urešavanja, zadržala su se iz duboke starine.
Istodobno, uočavamo brojne promjene, koje su posljedica utjecaja različitih europskih
povijesnih kulturnih stilova te oponašanja onodobne mode građanskoga društvenog sloja.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20.
stoljeća, a pred Drugi svjetski rat sasvim se izobičajila. O njoj je ostalo vrlo malo
materijalnih dokaza. Unatoč tomu u narodu je i danas živo sjećanje na odjeću kakvu su
nosili njihovi preci. Predmet ovoga članka je odijevanje dvaju imotskih društvenih
slojeva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće — seljaštva, koje je živjelo u ruralnim
sredinama, i bogatijih veleposjednika, koji se izdvajaju iz seoske društvene zajednice te
zajedno s trgovcima i obrtnicima naseljavaju u gradu Imotskom. Za razliku od seljačke,
njihova se odjeća u etnološkoj literaturi označava atributom varoška.
Pored sličnosti zbog zajedničkoga ishodišta, među ovim odjevnim stilovima s
vremenom nastaju brojne razlike u odnosu seljačkog i građanskog, dinarskog i
mediteranskog.
Na koloriranim Carrarinim crtežima Imoćanke i Imoćana objavljenim 1846.
godine prepoznajemo gotovo istovrsnu odjeću. Žena preko duge bijele košulje, vezene
uzduž rukava, nosi tipično dinarski dugi prsluk jačermu istaknutih klinova. Urešena je
komadima raznobojne čohe i pletenim vunenim vrpcama. Pregača je uska vunena s
vodoravno položenim ukrasnim prugama. Preko oglavlja — visoke okrugle krute kapice
nalik toki, položena je velika bijela dijagonalno presložena marama koja slobodno pada
niz leđa. Nad čelom uočavamo ukrasne igle s visećim kovanim novčićima, oko vrata
nizove crvenih koralja. Na nogama se razaznaju bijele čarape, urešeni nazuvci i opanci.
Muškarac je preko košulje obukao crveni preklopljeni prsluk urešen zlatnim nitima, a
preko njega istobojan prsluk s našivenim zlatnim trakama, metalnim pločicama i pucetima.
Kaputić od smeđeg sukna prebacio je preko lijevoga ramena. Razrezi na
hlačama podloženi su crvenom čohom i opšiveni pletenom okruglom vrpcom. Oko
crvenkape omotao je šareni šal. Opasan je mrežasto pletenim vunenim i kožnim pojasom
za koji je zataknuto oružje.
Na Hogelmullerovim litografijama Imotskog i okolice6 iz 1841.-1847. i 1870.
godine pronalazimo likove u tradicijskoj odjeći. Jasno raspoznajemo kape omotane
šalovima na muškarcima, a dinarske košulje, suknje tipa carze, prsluke jačerme, kape i
bijele marame na ženskim likovima. Žene na Kubinoj slici Dalmatinke iz okolice
Imotskog odjevene su u bijele košulje i tamne duge prsluke jačerme, te obuvene u
pletene opanke.
U Salvatorovu izdanju Das was verschwindet7 iz 1905. godine jedna od ilustracija
prikazuje dvojicu seljaka iz okolice Imotskoga. Nose tamne hlače i prsluke urešene
crvenim upredenim vrpcama te bijele košulje s prevrnutim ovratnicima. Opasani su
kožnim pojasevima pripašajima. Glave su omotali crvenim šalovima.
Najsustavniji prikaz narodnog života u Imotskoj krajini na prijelazu 19. u 20.
stoljeće, pa tako i pučkog odijevanja, dao je fra Silvestar Kutleša u monografiji Život i
običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine. Građu za ovo opsežno etnografsko
djelo, napravljeno prema Radićevoj Osnovi, prikupljao je trinaest godina (od 1924.),
ispitavši ukupno 149 kazivača. Iako su zapisi najvećim dijelom nastali za vrijeme
župnikovanja u Runovićima, djelo je kompleksan prikaz tadašnje pučke kulture cijele
Imotske krajine jer je dopunjeno različitostima karakterističnim za ostala sela. U
poglavljima “Odijelo i obuća”, “Nakit i češljanje”, te mjestimično unutar drugih
tematskih cjelina, autor opisuje narodnu odjeću do pred Drugi svjetski rat uspoređujući
tadašnju suvremenu odjeću sa starijim slojevima i registrirajući brojne promjene.
Prema Kutleši, u svim selima Imotske krajine nošnja je bila ista. Neznatne su bile
razlike u odijevanju stanovnika brdskih i nizinskih pripoljskih sela. Razlike u odijevanju
sela od sela predstavljale su lokalne specifičnosti.
Za tekst se zahvaljivamo Josip Forjanu koji je i (voditelj Posudionice i radionice narodnih nošnji) U Imotskoj krajni.
