Mlada jedna brala duvan i diver s njon. Uranili oni rano, još ni abera nije bilo od svićanja. Jer mi kad bi bili, puno je bilo duvana, ustajemo u jedan sat i beremo. Jer kako je puno, deset tisuća, dvanest sabrat, ima tu posla.
I dok sunce izađe, kad sunce izađe, unda ga prinosiš i nižeš i eto ti.
I oni brali duvan, a kaže svako malo ovi se diver okrene i smije se. I ona sad:
“Čemu se ti smiješ?” “Ma ništa nako”, a tamo vila da je došla i ona ga ko zasmijava, ona mu otud te neke znakove daje i tako. Opet oni beru i on opet, opet se smije.
“Čemu se ti smiješ?”. On opet: “…”, jer nije smija kazat. Ali ona, žensko ko žensko, dovezala ga se, ko je, šta je, i on kaže: “Vile!”
A njega je i prije nestavalo jer nikome nije kaziva di je. Nestane ga po cilu noć. Da je curi otiša, nije, a da ima cure, ni abera od ženidbe, da su ga ko vile vodile.
I ona ga se toliko dopoveze i on jadnik kaže. Doša kući, razbolija se, tri dni leža, bolova i umra. Eto to ga je to koštalo što je izda.