Bilo je to prije Prvog svjetskog rata. Bijeda i glad bila je prevelika u ovom našem hercegovačkom kršu. Bilo je tako sušnih godina da bi i ono malo usjeva skoro izgorjelo od sunca.
Nije bilo čatrnje u nikoga.
Po vodu za piće išlo se burilima. To su bile drvene kace koje su žene prtile na leđa i u njima donosile vodu u kuću. Išlo se većinom na jezero Krenicu ili na Nuga.
Nuga se zvalo mjesto gdje je rijeka Vrljika pri kraju polja ponirala i stvarala male virove. Do Nugla se silazilo niz jedan brežuljak. Lako je bilo sići, ali nije se bilo lako uspinjati s burilom na leđima.
Za ljetnih dana trebalo je dobro uraniti pa dok je voda hladnija i bistrija, donijeti je u kuću. Išlo je obično po nekoliko žena skupa. Pričale su žene da su stotine puta znale stajati na vrh brežuljka i slušati zvukove koji su dopirali s Nugla, s tog ponora rijeke.
Kako te žene nisu imale satove, znale su poći za ljetnih večeri i prije ponoći vjerujući da će brzo zora. Došle bi na vrh brežuljka i samo slušale. Dolje vile peru robu. Udaraju i mlate robu „prakljačama“ (drvenim lopaticama) da bi je što bolje ubijelile. Dok bi prale, i pjevale su. Sve su to žene s brežuljka slušale i čekale kad će vile završiti. Znale su da će čim prvi pijetao zapjeva, one kolo zaigrati i nestati.
Bile su se i žene naučile na vile pa bi dolaskom kući pričale ukućanima što su sve čule s vrha brijega i pitale se gdje li su samo otišle te prekrasne djevojke s Nugla