Jadna zanimljiva pričica koja se pričala u davna vremena naših djedova i baka. Priča je pričana generacijama uz svijeće ili uz vatru komina, ognjišta.
Stara priča o zlatnoj jabuci
Jedan čovjek imao tri sina i jedan dio vrta, u kom bijaše zlatna jabuka, koja bi za noć sazrela i opala, pa bi neko i do jutra odnio. Starija dva brata čuvala su po redu, da bi koga uhvatili, ali bilo im je uzalud. Mlađi brat jedanput im reći će, da nijesu sposobni lupeža zateći ili makar nazreti, ko bi svaku noć tu jabuku čuvao, oli jednu jabuku da su mogli ubrati, za vidjeti, kakve su. Prvu veče, kad je bilo opet za ići čuvati je, taj najmlađi navrže se, da će on. Uze strijelu i ode pod jabuku u bašču.
Kad za kratko vrijeme nešto u ograncije zašuška, on u taj šušak odape strijelu i odma tri jabuke zlatne padoše preda nj i tri pera zlatna od sokola. Uze to sve i sutradan ponese kući ocu, da vidi.
Kad i braća to viđeše, rekoše mu: “Da si ti bio kapac, uvatio bi ili ubio onog, ko jabuke bere a te, ko zna, kako su te dopale i oklen su.”
Ovaj im reče: “Ja ću se staviti naći, kome je sokolu krilo ranjeno, kad imam od njeg repušina”
I pode kroz sela i gradove, ne bi li čuo, je li koji soko u krilo ranjen. Kad je bio blizu jednog grada, trevi ga starac, kome ovaj sve kaza, kuda je pošao, Onda ga on naputi, da okrene putom u istok, gdje ima jedan dugački put i mnoga raskršća, da okrene na desno, vidjet će veliki grad, u njem je car, koji ima zlatna sokola, koji je zavijek otišao odnekud zlatne jabuke donositi i taj car je obogatio s tijem jabukama više neg mu carevina valja tome sokolu njegovu desno krilo jest malo ranjeno.
Ovaj momak upita staroga kako bi se moglo doći do njega, koji mu reče, da je to posve teški posa prići blizu njega, jer on kad zaklikti, sva se careva vojska krene, i otkad je ranjen u krilo, da stoji u zlatnoj kaponeri, koja je svezata za gradska zvona, te ko bi taka u tu kaponeru, zvona bi sva zazvonila i svakog probudila. Momak taj otišao je naprijed, ne bi li došao do sokola, koga nade, gdje je zaspao. A ovaj se polagano još bliže prišulja bliže kaponere, da ga nije mogao opaziti, i uvuče ruku polagano do njeg pa ga uhvati za vrat, što jače more, jednom rukom, a drugom kaponeru odriješi od zvona pa je metne pod rame, te ovda mi je put.
Kad donio kući, pokaza ocu i braći: “Evo onoga, koji nam je nesretluk činio u vrtlu.” Jabuka počme opet rasti ka i prije, što ti siromašci ožive š njom, a car onaj opotrebni, jer nije više imao sokola, koji je donosio tuđe zlatne jabuke, po kojima se i on prozvao zlatan, dok ih je dovlačio.