U mnogim krajevima postoje i dodatni prijesvadbeni posjeti među obiteljima budućega bračnog para, odnosno posjeti zaručnika zaručnici. U bogatijim krajevima ti su posjeti u neka doba bili osobito brojni, a darivanja obilata: kad se tome doda trošak i vrijeme utrošeno na svadbu, nije čudno što je ta rastrošnost došla na udar javne kritike. Nastojalo se ograničiti vrijeme trajanja i trošenje na seoskim svadbama (dubrovačka je vlada još 1235. posebnim zakonom zabranila neke svadbene običaje i ograničila pirovanje na jedan dan).
Između završenih zaruka i svadbe bilo je još nekoliko sastanaka i pratećih običaja, regionalno različitih. Jedan je od njih ugovor kojemu samo ime govori da se na tom sastanku nešto ugovara, a to je najčešće ugovaranje o vjenčanju, uglavljivanje obveza obiju strana o darovima, čašćenju, svadbenoj proceduri pa i sudionicima na svadbi. Važan je dio ugovora i cjenkanje o novcu koji svekar daje mladenki za nabavu njezine opreme. Ugovor je, kao i svi prijesvadbeni sastanci, u mladenkinoj kući, a i tom se prigodom razmjenjuju darovi uz čašćenje.
Nekoliko prijesvadbenih običaja ne nalazimo svagdje gdje žive Hrvati, nego su regionalnog značaja. To je pletenje vijenca, udavačin posjet rodbine i skupljanje darova, te svečani prijenos udavačina ruha i opreme. Ovo posljednje češće je dio same svadbe važno je da, bez obzira na to kad se obavlja, osim prigode da se javno vidi i komentira djevojačka sprema, ovaj čin prate različiti običajni i magijski postupci.
Običaj da isprošena djevojka posjeti svu rodbinu, bližu i dalju, pitajući za njihovo mišljenje o njezinoj udaji (iako je obično sve već dogovoreno) zabilježen je u sjevernoj Hrvatskoj: uz naziv iti po pitajnu ima i druge značajke ustaljene tradicije. Zanimljivo je da je u Poljicama u Dalmaciji istu obvezu imao i ženik, ali se već početkom stoljeća zanemarila.
Pletenje vijenca ili više njih, kao posljednji prijesvadbeni običaj uoči samog vjenčanja, zabilježen je u nekoliko hrvatskih krajeva, i to međusobno udaljenih, s jedne strane u Lici i u Hrvatskom primorju, a s druge u Slavoniji i Podravini. Događa se u udavačinu domu i ima značaj oproštaja djevojke od vršnjakinja odnosno djevojačkog života. Vijenac se plete za mladenku, za neke od svatova i, negdje, za svatovski barjak. Obično se unaprijed priredi sve potrebno, a to je prije svega biljka odnosno više njih: obvezna je određena vrsta zimzelena, zatim rutvica i ružmarin. Uz ostale običajne pojedinosti valja spomenuti i pjesme koje se tom prigodom pjevaju.
U Lici se vijenac plete od biljke zvane pavenka, a plete ga dobra pjevačica uz pjesmu:
Lipa Mare vinac plela,
Oj divojko, oj jabuko, oj! (pripjev iza svakog stiha!) Odpavenke zelenike,
K sebi svoje druge zvala:
Dođite mi, druge moje,
Pomoz’te mi vinac plesti,
Sutra ću vam odlaziti,
U tuđicu u daljinu,
Tuđu majku majkom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg rodu rodom zvati,
Svoga moram ostavljati,
Tuđu sestru sekom zvati,
Svoju moram ostavljati,
Tuđeg brata bracom zvati,
Svoga moram ostavljati.
Osim vijenca, uoči svadbe pripremaju se i svadbene kitice, pretežno od ružmarina (koje su negdje i pozlaćivali) te kitice namijenjene su svatovima koji ih moraju barem simbolično otkupiti novcem. Za svatove se priprema i zastava, svatovski barjak, načinjen od šarenih rubaca i vrpci, s jabukom ili narančom, kitom zelenila ili cvijeća na vrhu, ponegdje i s obješenim svatovskim kolačem.
Među prijesvadbene običaje može se uvrstiti i pozivanje na svadbu, bar ondje gdje se ono događa više dana prije, a eventualno ponavlja i dan uoči svadbe. Pozivač je muškarac, napose opremljen: s kiticom za šeširom ili drugdje, s prebačenim ukrasnim ručnikom, štapom, obveznom posudom s pićem koje nudi pozivanima. Ponegdje su i dva pozivača, jedan poziva mladenkine, a drugi mladenčeve goste. Pri pozivanju izgovaraju ustaljene formule, kraće ili dulje, među kojima ima i šaljivih tekstova poput ovoga govora iz Međimurja:
Falen bodi Jezuš Kristuš. Draga moja rodbina, pri meni se nekaj novoga pripetilo. Ženi se moj sin. Preprajli (pripravili) smo se za gosti. Zaklali smo prasca, ki važe s ocom i koćom tri metr (300 kg); janoga vola kakti mola (moljca): janoga pefca kakti vrapca. Za naše gosti bo sega dosti; tak kaj bote meli kaj zabosti. To vam bode čudaj déla, de bo tuljkujela. Vi to dobro znate, da mi to ne mremo sami naprajti, zato bi vas prosil, ako bote tak dobri, ka se toga dneva (kaže datum) k nam potrudite, ka nam pomore te. Falen bodi Jezuš Kristuš.
