Privlačnost i snaga karnevala ne iscrpljuje se u prigušenoj magiji i privremeno legaliziranim porocima. Pokladni su običaji kalendarom kanalizirani i planirani politički odušak, godišnje veliko čišćenje zajednice tijekom karnevala, katarza koja omogućuje novi početak (ili barem privid započinjanja novoga godišnjeg ciklusa u društvu, u suglasju s astronomskim i vegetacijskim ritmom).
Kritika karnevala kroz povijest
Povijesna determiniranost karnevala i njegov uvijek podsmješljiv, oporbenjački, kritički odnos karnevala prema važećim institucijama često smetaju svjetovnoj vlasti. Za razliku od Crkve koju su tisućljetni kontinuitet i iskustvo naučili mudroj suzdržanosti u pokladnim pitanjima, političari ponekad reagiraju nervozno i grubo.
Vlast im je od ovoga svijeta i njihovo je poimanje povijesti u osnovi linearno: netrpeljivi su prema cikličkoj ideji vječnoga vraćanja istog, koju pokladni običaji i ponašanje karnevala (godišnjim ponavljanjem, ritmizacijom svakodnevice) nastoje podržati.
Ponašanje karnevala
Karnevalska kritika pripada narodnoj kulturi, kojoj je svojstveno dvojstvo (upravo ravnoteža) ozbiljnosti i šale: za razliku od narodne kulture, “kultura gospode” smrtno je ozbiljna i ne dopušta baš previše majmunarija na vlastiti račun tokom karnevala. Mislim da sumnjičave vlasti nisu sasvim u krivu, jer pokladne i ludorije karnevala nisu obična razonoda.
Po nekim pretpostavkama egzekucija pokladne lutke zapravo je sjećanje na zbiljsku ljudsku žrtvu, žrtvovanje kralja (v. Baroja 1979:312).
Kultni čin biranja novog vladara uz žrtvovanje starog nekad je možda povezivao obnavljanje vlasti i ciklus obnavljanja prirode (v. Frazer 1951:319-330), a taj se obredni postupak s vremenom mogao transformirati u zabavu ili sakriti pod bezazlenu masku zabave.
