Puške većinom potječu iz 19. stoljeća. Kao i kod pištolja, ima ih s mehanizmima za okidanje na kremen i na kapslu (ovi su na kremen, u svakom slučaju, brojniji). Mehanizam na kremen mediteranskog je tipa (franc. miquelet, tal. mlcheletto ili A la morlacca), koji potječe iz Španjolske, a upotrebljavao se na Sredozemlju, Bliskom istoku pa i na Kavkazu. Kundaci su drveni, ukrašeni sedefom i mjedenim limom. Na drvenim se kundacima pojavljuju urezani likovi jelena ili psa, glave orla, vepra, bradata čovjeka. Na ostalim su dijelovima puške ukrasi od mjedenog ili srebrnog lima, a na cijevima su vitičasti, arabeskni i slični ukrasi od umetnuta srebra ili gravirani. Većinom su puške dosta dugih cijevi. Puške kratkih i širokih cijevi koje se šire poput trube (karabin, tromblon), nisu bile velikoga dometa pa su se upotrebljavale za borbe na blizinu. Kao pripomoć pri pucanju iz velikih pušaka bili su i jatagani. Naime, jatagan bi se zabio u zemlju, a “uši” na dršku služile su kao naslon za cijev puške. I puške, bilo one dugih cijevi bilo one kratke, danas su nezamjenljiv dio muške nošnje sudionika viteške igre – Sirijske alke,
U pomoćni pribor za vatreno oružje ubrajaju se i šipke za nabijanje baruta, rog i drugi spremnici za barut, spremnici za municiju, kutije za ulje i za hamajlije. Šipke za nabijanje zrna i baruta sadrže većinom i mašice, a datiraju u 19. stoIječe. Glava šipke napravljena je u najvećem broju slučajeva od mjedi. Katkada su ugrađene ispod cijevi ili su se nosile s ostalom opremom. Za spremanje baruta uobičajen je bio rog, jednokraki ili đvokraki, vrlo lijepo ukrašen graviranjem ili paljenjem. Ostale spremnice za barut najčešće su ovalne posude od mjedi.
Ulje za podmazivanje držalo se u srebrnim ili mjedenim kutijama. Slične kutije, ali veće, namijenjene su poliranjivanju municije. Napravljene su od srebra, mjedi ili kože dok su one od srebra vrlo bogato ukrašene graviranjem, kožnate su vrlo rustične i ukrašene olovnim zrncima.
Ovoj skupini pripadaju i kutije zahamajlije. Srebrne su, lijepo ukrašene, ispunjene zazivima protiv ranjavanja, koji su ispisani na komadiću papira. Obješene o srebrne lančiće nosili su ih oko vrata. Postojale su i uložnice za nošenje pištolja, napravljene od kože.
Oružju pripadaju i prikladni dijelovi muške odjeće. Tako je neizostavni, široki kožnati pojas ukrašen olovnim zrncima i drugim ukrasima na prednjoj strani. Takav pojas štiti trbušni dio od ranjavanja, a budući da sadrži mnogo
džepova, pregrada, u njega se stavljaju pištolji, noževi i jatagani. Oblači se preko košulje, a ispod gornjih dijelova odjeće. Neki su primjerci vrlo bogato urešeni. Isto tako obvezan dio “ratničke” odjeće jest prsluk od čohe, s prednje strane prekriven metalnim pločicama (tolce). U novije vrijeme toke služe isključivo kao ukras, iako su u prošlosti, sigurno, imale i zaštitnu funkciju prsnoga dijela, te su uz široki pojas mogle učinkovito zaštititi ratnika sprijeda. Toke su izrađivali domaći zlatarski majstori (kujundžije), kao uostalom i sav ostali pribor vatrenoga oružja. Kožne dijelove su izrađivali kožarski majstori (sarači).
