Prema uvriježenoj definiciji, čipke su samostalni šupljikavi ručni rad od lanenih, pamučnih, svilenih, agavinih, srebrnih ili zlatnih niti. Dvije osnovne tehnike njezine izradbe jesu šivenje iglom i prepletanje s pomoću batića i one svoje ishodište nalaze u elementarnim tekstilnim vještinama: vezu i prepletnom uzlanju niti. Među čipkarske tvorbe ubrajaju se još i mrežaste, pletene, kukičane i strojno izrađene čipke, no prema vremenu i načinu nastanka te umjetničkoj kakvoći izradbe svakako se izdvajaju prvospomenute vrste: čipka na iglu i čipka na batiće.
Vrijeme nastanka prave čipke pada u doba renesanse. Prvotna je šivena čipka proizašla iz bodova tzv. bijelog veza: šivenoga raspleta i pripleta. Kod raspleta iz tkanine se izvlači određeni broj niti potke, dok se preostale paralelne niti opliću iglom i koncem i tako stežući tvore određene uzorke. Bod pripleta zapravo je bod obameta, zračni bod (punto in aria). Iglom i koncem stvara se uzlić koji se uvijek nastavlja na napetu poprečnu nit ili bod prethodnoga reda. I dok je rasplet vezan uz okomite i vodoravne niti geometrijski raspletene podloge, bodom obameta slobodnije se gradi zadani ukras, i to je već prvi korak u razvoju samostalne čipkaste tvorbe.
Čipka na batiće svoje ishodište nalazi u razvojnom procesu, odnosno u tehnologiji tkanja i pozamenterije. Slobodne niti osnove nakon što je tkanina skinuta s tkalačkoga stana trebalo je učvrstiti, međusobno ispreplesti, da ne bi došlo do paranja tkanine. Isto se događalo i kod pozamenterijske izradbe raznih rubnih traka pri snovanju osnove na vertikalnom tkalačkom stanu. U slijedu razvoja osamostaljivanja tehnike prepletanja u jednom su se trenutku niti, radi lakšeg rada, počele namatati na držalice ” batiće” izrađene od olova, kosti ili drveta.
Kako “bez alata nema zanata”, treba spomenuti da su za izradbu šivene čipke potrebni igla, konac i podloga u obliku okrugla ili zaobljena tvrdo napunjenog jastuka. Kod čipke na batiće, osim istoga ili sličnoga jastučnog podloška, potreban je i određeni, uvijek paran, broj batića na koje se namata konac, te pribadače kojima se red po red učvršćuje ispleteni dio uzorka.
Hrvatsko čipkarsko dobro ni po bogatstvu ni po sačuvanim primjercima ne može se mjeriti s golemim čipkarskim blagom na zapadu Europe. No, hrvatska povijesna i folklorna tekstilna građa može na svoj način upozoriti na razvojni put čipke, osobito one šivene, od njezina postanka do savršenih oblika samostalnog ukrasa.
