Seosko je privređivanje obuhvaćalo i tradicijsko pčelarstvo, djelatnost od dvostruke koristi za kućanstvo. Proizvodima pčela – medom i voskom – namirivale su se prehrambene, zdravstvene te tehnološke potrebe, a djelovanje pčela na oplodnju bilja koristilo je agrarnoj proizvodnji, posebice voćarstvu. Prirodni su uvjeti za tu djelatnost u Hrvatskoj vrlo pogodni zbog obilja raznovrsnog – i samoniklog, i kultiviranog – medonosnog bilja. Dovoljno je podsjetiti na lipu, kesten, bagrem, vrbu, vrijes, ružmarin, kadulju i drugo razno livadno bilje. Zbog aromatične vegetacije krških terena, kakvoćom je prednjačio med s jadranskih otoka.
U seoskom mišljenju i ponašanju pčele zauzimaju posebno mjesto, drukčije od ostalih životinja. Smatraju se Boljim stvorenjima. Kad izgube život, nikako se ne smije kazati da su uginule; pčele, naime, poput ljudi, umiru. Za te plemenite životinje nije svejedno u kakvom su ljudskom okružju, o čemu svjedoči zapis iz Like o uvjerenju da pčele napreduju tamo gdje vladaju pravda i poštenje. Više nego ikoja druga praksa, pčelarska je u mnogome prožeta magijskim postupcima. Među inim, držalo se da će poslovanje oko pčela pratiti sreća ako se temelji na trostrukom roju, od kojih jedan pčelar dobije (ili kupi), drugi nađe, a treći ukrade. (Posljednje je donekle u proturječju s prije iznesenim postulatom o poštenju!)
Kad je riječ o nalaženju, uobičajeno je bilo skupljanje divljih (i podivljalih) pčela iz stabala, pa i špilja te kamenja. Ako je seljak u šupljem deblu naišao na pčelinje društvo, urezao je svoj znak, čime su, po staroj seoskoj konvenciji, dotične pčele postale njegovim vlasništvom. Da bi ih uzmogao prenijeti kući, napravio je na deblu šupljinu, a uz pčelinji ulaz (leto) prislonio košnicu. Pred šupljinom je zapalio gubu (ili suhu balegu, slamu, neku staru krpu) te dimom nagnao pčele da – izlazeći iz debla – nađu spas u košnici. Ili je, omamivši pčele dimom, prepilio duplje, pod donji dio podložio sito, a gornji poklopio pločom i sve zajedno prenio kući.
Među košnicama koje su rabili seoski pčelari panj je bio najjednostavnije rješenje. Ako gaje pčelar našao, služio je svojoj svrsi u prirodnom obliku, s minimalnom ljudskom intervencijom. Ipak, češće ga je pčelar izradio, otpilivši dio zdrava debla koje je zatim izdubio. Usto je izrezao i otvor za pčele, a u unutrašnjost panja stavio dva prekrižena prutića oko kojeg će pčele učvrstiti saće. Na jednoj je (drvenoj) ploči panj stajao, a drugom je (drvenom ili kamenom) bio prekriven. Takva se košnica (dub, stubu) rabila u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, Lici i u Slavoniji.
U gorskom je području pretezala košnica pletena od šumske ili divlje loze, katkad i od tankog lijeskova ili vrbova šiblja, u obliku stošca (trnka). Izvana je još omazana mješavinom goveđe balege i pepela (ili pljeve) da bi se pčelama osigurala ravnomjerna toplina.
Idući, prilično rasprostranjeni oblik, jesu košnice od dasaka, sastavljene u uspravni sanduk, te pokrivene kamenim ili drvenim pločama (ul, ulište). Udomaćile su se najviše u jadranskom prostoru, ali ih ima i drugdje.
Cini se da su najkasnije ušle u uporabu slamnate košnice. Pletene od strukova ražine slame u spiralnoj tehnici, zvonolika su oblika s ručkom na vrhu. I one mogu katkad biti omazane. Dok su tri navedena oblika košnica pčelari uglavnom sami izrađivali, ove od slame (pletare) većinom su kupovali, i to od seoskih majstora iz Hrvatskog zagorja.
Košnice su pojedinačno smještali na police pričvršćene uza zid kuće, gdje su bile zaštićene strehom. Pazilo se da budu u zavjetrini i što više izložene suncu. Smještale su se i u vrt, u blizini cvijeća, ili u voćnjak, na police, klupice, ali i izravno na tlo. U jadranskom području postavljali su ih gdjegdje i u niše uz vrtni zid, napravljene baš u tu svrhu. No, mogle su se smjestiti i u posebne objekte – pčelinjake zgradice sastavljene od polica, pokrivene dvostrešnim krovićem. Nastojali su da broj košnica bude neparan, vjerujući da će time osigurati dobru sudbinu proizvodnji. Nerijetko su na pčelinjake stavljali konjsku lubanju ili goveđe kosti s namjerom da zaštite pčele od zlog, urokljivog pogleda. Zimi su ih pak, posve racionalno, prekrivali slamom, suhim sijenom ili okivali daskama, kao zaštitu od hladnoće.
Da bi se postigao što veći prinos meda, neki su seoski pčelari tijekom godine premještali košnice u različita područja, birana prema cvatnji medonosnog bilja. Tako su, primjerice, dalmatinski pčelari u vrijeme ljetne žege i suše selili pčele preko planine Velebita na sjever, gdje je cvjetanje tek počelo. Košnicu bi pri seljenju zamotali u ponjavu i nosili je na glavi, katkad na konju ili bi ih prevozili čamcem.
Za obilaska košnica vodilo se računa o tome da pčelar bude čist, jer se znalo da pčele ne podnose zadah, npr. od znoja, češnjaka ili luka.
U poslovima s pčelama važan je bio trenutak rojenja, kad stara matica, nakon što se izlegne nova, s jednim dijelom pčela košnicu napušta. Pazilo se da se roj ne izgubi, pa se nastojalo zadržati ga i smjestiti u novo stanište. Pčelar je stoga pripremio čistu košnicu i iznutra je premazao kakvom mirisavom biljkom, kiselim mlijekom ili medom, da primami pčele. Pred lice je stavio sito, a tijelo zaogrnuo plahtom, i to ne samo radi vlastite zaštite od uboda već i iz uvjerenja da će bijela boja zadržati pčele.
