Potkraj 19. i na početku 20. stoljeća odjeću sličnu tradicijskoj nosili su i pojedini
stanovnici grada Imotskoga. Riječ je o sloju bogatijih veleposjednika, koji se iz seoskih
sredina preseljavaju u prigradska i gradska naselja, stvarajući duhovna i materijalna
kulturna dobra koja istodobno uključuju elemente ruralnog i urbanog. Za njihovu se
odjeću u etnološkoj literaturi upotrebljava termin varoška nošnja.
U Salvatorovu izdanju Das was verschwindet iz 1905. godine jedna od ilustracija
prikazuje par u takvoj odjeći. Dok je muškarac još uvijek u odjeći koja gotovo potpuno
odgovara dinarskom tradicijskom odjevnom inventaru, u ženskoj odjeći prevladavaju
građanski modni utjecaji koji dolaze preko Mediterana.
Muška odjeća na ilustraciji razlikuje se od seljačke materijalom i bogatstvom
uresa. Hlače, prsluk ječerma i kaputić kumparan nisu izrađeni od domaćega sukna, već
od kupovne modre čohe. Prsluk i kaputić bogato su urešeni vezom i aplikacijama zlatne
srme i svilenih vrpci gajtana.20 Istovrsni odjevni predmeti pojavljuju se i na nekoliko
građanskih obiteljskih fotografija. Šal oko glave i pojas oko struka nisu vuneni tkani,
već su izrađeni od karirane levantinske svile. Za pojasom je zataknuto oružje. Obuća —
— terluci i pleteni kožni opanci ne razlikuju se od seljačkih. Košulja od tankoga
kupovnoga platna nije krojena i vezena poput dinarske. Uspravnim ovratnikom podsjeća
na košulje rasprostranjene u priobalju. Tek će se na fotografijama imotskoga
gradonačelnika Luke Vukovića, glavara Studenaca Joke Bilića, te mladoga Imoćanina
(koje datiraju s kraja 19. i s početka 20. st.) pojaviti košulje građanskoga kroja s
prevrnutim ovratnicima. Na njima uočavamo i ostale modne detalje (polucipele, visoke
cipele gete, čizme do koljena, plitku kapu, podvezice na hlačama) koji podsjećaju na
europsku građansku modu iz mediteranskoga kulturnoga kruga.
Miješanje mediteranskih i dinarskih kulturnih osobina, prožimanje građanskih
modnih stilova s tradicijskim komponentama seljačke odjeće, mnogo je vidljivije na
ženskom kostimu. Crvenkapa, metalna pojasna kopča papta i dugi haljetak bez rukava
ječerma dinarskoga su tipa i pripadaju tradicijskom seljačkom odjevnom inventaru. Za
razliku od seljačke, ova je ječerma izrađena od fine crvene venecijanske čohe i bogato
urešena aplikacijama zlatnih srmanih niti. Ostali odjevni dijelovi krojem, načinom
urešavanja i materijalom mnogo više nalikuju odjeći mediteranskog kulturnog prostora, s
prepoznatljivim utjecajem građanskih modnih strujanja. Djevojka je odjevena u svilenu
bluzu i široku nabranu suknju ukrašenu ažurom i svilenom čipkom. Pripasala je užu
uzorkovanu svilenu pregaču pastelnih tonova sa širim volanom. Ruho dopunjuje mnogo
prsnoga zlatnoga nakita (broševi i lanci s križevima) i elegantne crne cipelice. Oko vrata
je položena tanka crvena svilena marama s utkanom cvjetnom bordurom i resama.
Pristigla je iz francuske mode onoga vremena preko jadranskih krajeva, gdje je često
dijelom ženske odjeće. Izgled pojasa ostaje neraspoznatljiv. Mogli bismo ga
rekonstruirati na temelju Ujevićeva rukopisa u kojem se spominju kupovne tkanice
izrađene od vrpce zlatnog širita.
Na crtežu Grete Turković Imoćanka u narodnoj nošnji prepoznajemo
karakteristično žensko oglavlje tipa impregnirane toke preko koje je prevučena vezom
bogato urešena kapica i prebačena vezena marama. Pričvršćena je s tri igle s visećim
kovanim novčićima. U zbirci Etnografskog muzeja Split nalazi se nekoliko starinskih
ženskih kapica nalik onima na crtežu. Inventirane su pod lokalnim nazivom čepelice,
počelice. Kapica čepelica nepoznata podrijetla nalazi se u zbirci Posudionice i
radionice narodnih nošnji. Ni jedan ih etnograf ne spominje opisujući seljačko tradicijsko
ruho. Sudeći po materijalu izrade (tanko pamučno platno, markizet) i finoći gustoga veza
(križića svilom zagasitih boja često u kombinaciji sa zlatovezom ili aplikacijama zlatnih
pozamanterijskih vrpci širita), moguće je da su ih nosile samo Imoćanke.
Pojedini modni utjecaji mediteranske ili gradske provenijencije na početku 20.
stoljeća postupno počinju mijenjati seljačku odjeću i ona će izgubiti svoju apsolutnu
pripadnost dinarskom kulturnom krugu.
Promjene su najprije zahvatile mušku odjeću i tekle prema njezinu
pojednostavnjenju. O vezenoj muškoj košulji dinarskoga tipa, koju spominje Kutleša,
nema materijalnih dokaza. Rano ju je zamijenila mediteranska košulja s uspravnim
ovratnikom izrađena od tanjeg kupovnog platna, odnosno košulja građanskoga kroja s
prevrnutim ovratnikom. Starinske bogato urešene prsluke jačerme zamjenjuju džoke —
crni ili modri čohani jednostavnije urešeni prsluci domaće izrade. U modu dolaze različiti
prsluci mediteranskoga kroja i nazivlja — đileti i krožeti. Kopčali su se gumbima
botunima. Kaputi kumparani izrađivali su se od crne čohe i jednostavno ukrašavali
opšivanjem crnom vrpcom kurdelom. Poslije Prvoga svjetskog rata iz građanske se mode
preuzima haljetak zurka. Bio je duži i zakopčavao se kopčama
palamarima. Nosili su se i kaputi građanskoga kroja jakete.
Suknene hlače zamijenile su hlače užih nogavica od tanjega crnoga ili modroga
platna ragadina bez ikakva ukrasa. Ne vežu se uzicom, nego kopčaju gumbima
botunima. Umjesto starinske crvenkape i peškira u modu dolazi šibenska kapa ili niska
kartonom impregnirana kapa okrugljica s križem od crvene čohe ili svile na tjemenu.
Muškom obućom postaju gete (visoke cipele mediteranskoga tipa s elastikom), postole
na špigete (koje su se vezale remenčićem ili uzicom), polucipele poput mokasina ili
čizme tvrdih visokih sara ukrašene kožnim kiticama. Umjesto kožnog oko struka se
omatao svileni levantinski pojas.
Značajne promjene doživjelo je žensko oglavlje. Djevojke su visoke crvenkape
zamijenile plitkim kapicama okrugljicama prekrivajući ih kašmirskim rupcima cvjetnoga
uzorka lanetama . Djevojke i žene uskoro napuštaju starinska oglavlja i
pokrivaju se samo različitim vunenim, pamučnim ili svilenim rupcima šudarima,
vaculetima, venculetima. Starije su se žene pokrivale pletenim tamnocrvenim ili crnim
vunenim rupcima pletovima, a mlađe svilenim smeđim ili bijelim šudarima. U
posljednjoj fazi nosili su se štofani rupci s cvjetnom bordurom, tzv. sinjski vaculeti.
Pod mediteranskim utjecajem na mjestu raznobojnog dinarskog veza na ženskoj se
košulji izrađuje bijeli rupičasti vez nalik čipki. Izrađuje se oplitanjem izvučenih niti ili
šivanjem između dviju širina platna.
Svečane ječerme od kupovne čohe spominje Tolić, a Kutleša opisuje crljene
jačerme od venecijanske čohe koje su blagdanom nosile samo najbogatije djevojke.
Tolić spominje sadake — ženske zatvorene prsluke bez rukava obložene finom kožom
koje su nosile samo najbogatije.
Jednodijelnu će košulju zamijeniti dvodijelno ruho koje postaje donjim rubljem.
Košulja košuljak (na prsima urešena naborima i tvorničkom čipkom merlićem, uspravna
ovratnika i rukava nabranih u orukvice) izrađivala se od bijeloga tankoga kupovnoga
platna. Podsuknja šotana bila je od crvenog ili šarenog platna. Istu ulogu imala je i šarena
suknja brnjica, modra, sastavljena od prslučića oplećine i skuta modre. Preko košuljka
zimi se navlačio platneni haljetak vunica, a ljeti haljetak dugih rukava zumbin izrađen od
čohe, štofa, šarena platna ili pliša.
Ulogu gornje odjeće imala je suknja od modroga kupovnoga platna zvana modra
ili brnjica. Donji nabrani dio bio je kao kod carze našiven na prslučuć oplećak,
oplećinu koji se sprijeda zatvarao kopčama sponama. Uz donji je rub bila opšivena crnim
plišem, a ponekad izvezena. U posljednjoj razvojnoj fazi izrađivat će se od mnogo
tanjega crnoga platna glota i naziv joj je vuštan na oplićak. Pod njom se nosila bijela
platnena nabrana podsuknja kotula, a zimi i gaćice ukrašene merlićem.
Vunenu tkanu pregaču zamijenila je kupovna traverca od crnoga platna šantina ili
svile. Prvotno je poput tkane bila složena u nabore, a kasnije se šije od pravokutnoga
komada platna, obrubljuje čipkom i veže straga širokim svilenima vrpcama kurdelama na
mašnu fjok.
Sastavnim dijelom tradicijskog odjevnog inventara postaje vunena ili svilena
marama oko vrata. Pojavljuje se na Kirinovu crtežu imotske nošnje
nastalom oko 1930. godine i na slici Zoe Borelli Molitva ukućana na Božić .
Umjesto starinske višeslojne obuće obuvaju se tanje pamučne bijele ili crne čarape
bičve i polucipele gete na kopču izrađene od žute i crne kože s lakiranom petom na sjaj.
U ovakvu izmiješanom obliku seljačka će se odjeća u pojedinim selima zadržati
do pred Drugi svjetski rat, kada će potpuno iščeznuti iz svakodnevne uporabe