bdarenost kaštelanskoga prostora prirodnim ljepotama, blizina Trogira i Splita, te materijalne prilike tijekom XVIII. i XIX. stoljeća nedvojbeno utječu na izradu vrijednih i bogato ukrašenih odjevnih predmeta. Kaštelanska ženska nošnja iz toga doba odlikuje se minucioznošću u izradi polutine i berte, koje su zlatnim nitima vezle vezlije iz samoga mjesta. I ostale dijelove i muške i ženske nošnje također su izrađivali mjesni krojači.
Starija muška kaštelanska nošnja sastojala se od crvene, odnosno za vrijeme koruta crne kape, bijele košulje na rakas, koja je oko vrata nafaldana. Rukavi košulje su na uglavcima široki i nanizani. Na polši je bio jedan, a na rakasu dva botuna od zlata ili srebra. Siromašniji su imali botune od konca.
Preko košulje odijevao se crveni đilet, koji se zakopčavao s pet zlatnih ili srebrnih botuna. Siromašniji su, umjesto dugmadi, đilet vezivali kurdelom. Preko đileta nosio se kratki kaparan bez alamara.
Hlače su bile modre, na ugašnjak, od koljena su nogavice bile uže i zapinjale se mužakom i ažulom. Oko struka nosio se pas, od svile ili vunice, zelene, crvene ili smeđe boje. Muškarci u korutu nosili su crni pas.
Na nogama su imućniji imali gete, a siromašniji opanke s potplatom od goveđe kože.
Zimi su muškarci nosili kaput kukuljaš, izrađen od domaćega sukna.
Bilo je uobičajeno da muškarci nose perčin, odnosno pletenicu kose, te rećinu golicu na uhu, kao i malu boršicu izrađenu od granati, koja se na vrhu stezala kurdilicom provučenom kroz sitne verugice.
Starija ženska kaštelanska nošnja sastojala se od šudara od blonde, odnosno žutka-sto-bijeloga vezenog rupca na glavi. Sa strane se u kosu upletenu u pletenicu stavljao tremolanat (trepetalo).
Gornji dio nošnje činila je košulja, bijela, crveni korpet (prsluk) opšiven zlatom i često zakopčan sa 14 zlatnih ili srebrnih botuna. Preko korpeta odijevala se alja (halja) od crne svile, opšivena zlatnom vrpcom, a opet, preko svega stavljana je polutina izvezena zlatnim ornamentom.
Veliki zlatni fermol (broš) ukrašen zrncima od madreperli zapinjao je korpet. U ušima su žene nosile zlatne rećine izrađene u obliku kruške s trima visećim resama.
Suknja je nafaldana, bijela, od domaćega lana ili crna od domaće vune. Pri dnu su suknje obrubljene plavom ili crvenom vrpcom.
O pojasu je na lancu visjela britva, te svileni rubac sa zlatom izvezenim rubovima.
O vratu su žene nosile zlatni lanac izrađen u obliku bajama, na mendule, ili veružica od filigrana – kordun, na čijemu je dnu bio zlatni križ, kojega je sredina bila izrađena od biserne kosti (madreperli).
Ovako bogatu nošnju nosile su imućnije žene, a u siromašnijih je bila prostija.
Kaštelanska nošnja potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća doživljava promjene u izradi pojedinih dijelova i poprima elemente urbanoga tipa odjeće.
Muška nošnja tada poprima elemente gradske nošnje, pa je čine crna kapa od anjeli-ne, odnosno pliša, na glavi, košulja na rakas zakopčana zlatnim botunima, kojoj rukavi više nisu nabrani.
Preko košulje odijevao se đilet, a iznad njega surka s aiamarima, koja je duža od kaparana. Na điletu je obično visio na lancu zlatni sat
Hlače su bez ugašnjaka i zakopčavanja od koljena do dna nogavica. Kaput kukuljaš zamjenjuje finiji kaput Nose se visoke postole.
Ženska nošnja također dobiva nove dijelove, što se vidi iz navedenoga popisa dote.
Tada su žene češljale kosu u obliku pletenice, ukrašavale je tremolantom, a na ušima su bile redne u obliku kruške.
Gornji dio nošnje činila je kraća figara (šaketa) crne boje, uz struk, izrađena od muara, brokatne svile i tanke vunice. Oko vrata se stavljala peta – peturina, izrađena od čipke, svile, špigetine… Preko figara bi se prebacivala berta ili polutina izvezena zlatovezom, s florealnim ornamentom. Od zlatnoga nakita su oko vrata nosile kanijelu ili kordun.
Donji dio nošnje činila je brnjica od rikama, preko koje se nosio pandijal (suknja) od povisma, lanenoga platna, ili vunice, nafa-Idana, s nekoliko soči (vodoravno prošivenih nabora).
Preko pandila je dolazila traversa od čipke, svile ukrašene resicama, fijocima itd., od brokatne svile ukrašene merlom.
Otraga je bio veliki fijok od svile, ukrašen vezenim ornamentom ili ornamentom na brokatnoj svili.
Na nogama su nosile gete ili visoke postole na feret.
Početkom ovoga stoljeća sastavni dio nošnje postaje i ventula izrađena od impregnirane svile ukrašene perlicama, stoje visjela na zlatnoj ili srebrnoj kadeni. Novi dio nošnje jest i lumbrelina (suncobran) izrađena od svile
i ukrašena rikamom.
Početkom XX. stoljeća odjevni dijelovi kaštelanske nošnje glavni su dio dote mlade, a i sami su mladenci na vjenčanje odlazi odjeveni u nošnju. To u kasnijim desetljećima nestaje, jer se sve više prihvaća građanska odjeća.
Kasnije su žene nošnju odijevale samo za vrijeme blagdana, za mjesnih proslava, pri dočeku znamenitijih gostiju koji su dolazili u pohode mjestu (biskupi i poglavari), za procesije, svečane balove, za odlazak u susjedna mjesta na svetkovinu patrona tih mjesta, a mnoge su i pokopane u njoj.
