Žito su spremali u drvene sanduke, smještene na trijemu ili potkrovlju kuće. Osim uobičajenih oblika škrinja, spomenutih već u kućnom mobilijaru, u središnjoj su Hrvatskoj imali specijalne sanduke velikih dimenzija. U žitorodnim krajevima, kakva je bila Slavonija, zrnje se spremalo u posebnu zgradu, hambar, s ugrađenim pregradama za pojedine vrste žita. Ostalo je, međutim, upamćeno da se u prošlim vremenima žito pohranjivalo u posebne jame u zemlji. Da budu primjerene svrsi, ispalili su ih vatrom, a zatim stranice pobijelili vapnom.
Mnogo se uzgajao i kukuruz koji su u proljeće sadili na uzoranu njivu, stavljajući zrna u jamice, izdubene kolčićem. U svibnju su mlade biljke motikom okopavali da uklone korov i razrijede nasad, a u ljeti su oko stabljike zagrtali zemlju da sačuvaju vlagu. Nakon branja dozrelih klipova u jesen je slijedilo skidanje listova s klipova (kominjanje, komušanje). Obavljan kod kuće, bio je to također zajednički posao susjedske zajednice, pa je uz svoj radni cilj imao i značaj društvenog domjenka. Listove su rabili za stočnu hranu, ali i za punjenje posteljnih slamarica. Oguljene su klipove spremali u posebne objekte cilindrične ili elipsoidne koševe od pletera ili izdužene kukuružnjake od letava, natkrivene krovićem. Kukuruzno su zmje runili tarući ili klipom o klip, ili nazubljenom metalnom napravom, nataknutom na ruku. U kasnu jesen kukuruzovinu su na njivi posjekli, dovezli je kući i, najčešće, složili u stog nadomak staji.
Različiti su uređaji kojima se zmje pretvaralo u brašno. U kući se to radilo ručnim žrvnjevima. Veće su se količine mljele u mlinovima: vodenicama – s vodoravnim vodnim kolom (žličari) ili okomitim (osobito na nizinskim rijekama), zatim na pogon stokom (suvare u Slavoniji) te, u prošlosti, vjetrenjačama (osobito u jadranskom prostoru). Za drobljenje i Ijuštenje žita ili za kašu zmje su ručno tukli u ovećim mužarima ili u drvenim stupama na nožni pogon.
Osim žitnih kultura na oranicama su sadili i krumpir, grah, bundeve.
Isprepletenost ratarstva sa stočarstvom izražena je, dakako, u proizvodnji krmnog bilja u kojoj je na prvom mjestu dobivanje sijena. Stoga je u slijedu gospodarskih poslova košnja jednako važan događaj kao i žetva. Pri tom je poslu osnovni alat kosa, iako su se manje količine trave mogle pokositi i srpom ili jednostavno počupati rukama. Svaki je kosac imao uza se i posebnu posudicu za brus s vodom i mazalom, vodir. Iako je za tu svrhu mogao poslužiti i goveđi rog, voditi su mahom bili od dubenog drva, a zbog vrsno rezbarene vanjske površine, katkad i prava mala umjetnička djela. Osim oštrenja, površinu je kose trebalo od vremena do vremena i ispraviti, klepati, čekićem na priručnom nakovnju.
Košnja je izrazito muški posao, a zbog većeg broja sudionika katkad ima i natjecateljski karakter. Poslom se započinjalo u svitanje jer se rosna trava lakše kosi. Otkosi se ostavljaju da se dobro osuše, pa ih povremeno treba prevrtati drvenim vilama, što je bio ženski posao. Zatim se grabljama skupljaju u manje hrpe. Ponegdje se sušilo na rašljastim napravama, podignutima na travnjaku. Osušeno su sijeno smještali u štagljeve, sjenike, potkrovlja staja, ili su ga na dvorištu slagali u stogove. U dobroj se godini moglo kositi i tri puta.
