Svima nam je poznat ormar kao glavno mjesto za skladištenje stvari i robe, što su Splićani imali prije oramara i kako su izgledali prvi luksuzni splitski ormari pokušat ću vam dočarati u sljedećem tekstu!
Prije korištenja oramara najvažniju ulogu za spremanje i odlaganje robe imala je škrinja.
U 16. st. škrinja je u kući imala mnogo veću važnost radi svoje svestrane funkcije, a služila je i kao ukras, pa je njezinoj vanjštini bila posvećena veća briga.
U splitskim inventarima 16. st. škrinja se razlikuje oblikom i veličinom. Najveći je broj nosio naziv »cassa«, a manje su zabilježene kao »casselletta«. Jedino se u kući Geremia javlja škrinjica, koja će se stoljećima redovito nalaziti u splitskim bogatijim kućama i služiti gotovo uvijek za spremanje vrijednih predmeta. To je »forzier over cophano aJTantica«.
»Casse« su vjerojatno bile sastavljene od ravnih pačetvorinastih ploha.
To je oblik do danas očuvanih starih škrinja, koje su se zadržale u našim selima. Kofano (»cophano«) je pak imao oblik rimskog sarkofaga. Takav je vjerojatno i bio spomenuti kofano u kući Geremia. Naziv »cophanus«, pored ostalih naziva za škrinje, poznat je u Dubrovniku u 14. st. Potkraj 15. st. u Bosni je bio poznat naziv kofanac, izveden iz riječi »cophano«. Spomenuti »forzier« ili starinski kofano mogao bi se možda usporediti s kovčežićem obloženim dekoriranom kožom u Trogiru. Taj je kovčežić izrađen od drva, okovan i podstavljen platnom. Dug je oko 30 cm, a širok 22 cm, visina na mjestu gdje je poklopac uzdignut iznosi 15 cm. Služio je biskupima pri obilasku terena (vizitacije). U njemu se nosila hostija. Nosili su ga obješenog o vratu ili na konju. Danas se nalazi u Muzeju sakralne umjetnosti u Trogiru.
U kasnijim stoljećima susrećemo u splitskim kućama »forziere« obložene kožom samo na uglovima. Taj se kovčežić, zvan uvijek istim imenom, stoljećima mijenjao, iako se još jednom u 18. st. naziv »forzier« miješao s nazivom »baul«. Boerio kaže da je »forzier« škrinja koja nije cijela učvršćena željezom, a ipak ima funkciju škrinje, na talijanskom nazvane »scri-gno«. U njoj se čuvao novac i druge dragocjenosti.
U 16. st. škrinje su u Splitu često bile oslikane (»depente«), a ponekad je kićenost plohe bila obogaćena i pozlatom. Iz škrtih podataka ne može se zaključiti jesu li to bile gotičke škrinje alpsko-lombardskog tipa ili pak renesansnog. Motiv slike nije nikada označen. Oslikanih škrinja bilo je i u ostalim dalmatinskim gradovima. U Dubrovniku se u 15. st. oslikavanjem škrinja bavilo nekoliko istaknutih majstora. Tom dijelu mobilijara posvećivala se velika pažnja u Veneciji, a vjerojatno i u Splitu.
Već početkom 16. st. među imenima građana i pučana zabilježeno je ime depentora Staša. Vjerojatno je riječ o Stasi Babicu, kojega spominju i drugi dokumenti potkraj 15. i početkom 16. st. Osim Staša djelovalo je u to doba još nekoliko domaćih slikara u Splitu, koji su se vjerojatno bavili i oslikavanjem škrinja. Jedina sačuvana oslikana škrinja iz renesansnog razdoblja u Dalmaciji nalazi se u zbirci obitelji Kapor u Korčuli.
Splitu je u 15. st. djelovalo nekoliko rezbara. Sačuvani su i vrijedni ^eabiirsiu radovi izvedeni u splitskim crkvama. Poslije velikog majstora Budine». koji je vjerojatno imao i svoju Školu, u Splitu je nastavljena tradicija Jaboreza. U 16. st. među stvarima plemićke obitelji Geremia, čija je palača sacEEvana do danas, zabilježen je rezbarski alat (»una casseletta co’argagni ¿u intaiar da diverse sorte«). Možda se netko iz ove porodice bavio rezbare-ijem, kao što je u 15. st. umjetnik rezbar bio kanonik i prepošt Splitskog iaptoia Juraj Petrov. Možda je i obitelj Geremia opskrbljivala alatom i financirala nekog majstora, kao i obitelj Marchi u 18. st., kad je, među ostalim alatom pronađen i tokarski alat.
U 16. st. bilo je u Splitu jednobojnih škrinja, obojenih ili crvenom, ili jeteaom, ili bijelom bojom. Vjerojatno su to bile gotičke škrinje (škrinje tog razdoblja bile su često obojene crvenom bojom).
Većina škrinja u tom stoljeću, kao i u slijedećim stoljećima, bila je od orahovine, jelovine, ili od panjevine (»talpon«).
U 17. st. u bogatijim splitskim kućama ormar postaje sve češći spremni prostor, ali uloga škrinje još je uvijek vrlo važna, pa su prema tome Škrinje i dalje brojne. Po nazivu to su i tada redovito »casse«. Brojni su >forzieri«, a male škrinjice, gotovo više kutije »petteniere«, osim funkcionalnosti vjerojatno služe kao ukrasni predmeti na stolovima i drugim dije-lofima namještaja. »Casse dipinte« su u ovom stoljeću malobrojne. Slijedeći tokove evropske mode, Split ih odbacuje, a one rijetke zabilježene u inventarima vjerojatno su bile nabavljene u 16. st. Već potkraj prve polovice 16. st. u Italiji se škrinje ne oslikavaju. Pojedine se, kao i u 16. st., ukrašavaju intarzijom, ali je u popisima vrsta drva malo kad zabilježena. Bilo je
I rezbarenih škrinja, a poneka od njih imala je plohu pozlaćenu. Oblik im je sigurno bio suvremen, pa profilaciju i oblik nogu popisivač nije smatrao potrebnim spomenuti. »Forzieri« su bili vrsniji. Neki su bili od orahovine, a bilo ih je i od čempresovine. Namještaj od drva cmogorice karakterističan je za područje Alpi. Oblik mu je rijetko zabilježen, a ukoliko je poznat, najčešće je četvrtast. Uglovi su bili obloženi kožom, ponekad crvene boje, kao na »forzieru« zabilježenom u plemićkoj kući Fanfonja u Zadru početkom 18. st.
»Petteniera« je, prema Zingarelliju, služila za toaletni pribor. Spomenute su škrinjice najčešće bile izrađene od čempresovine, ponekad od orahovine, kruškovine ili ebanovine. Rijetko su bile presvučene brokatom i ukrašene čipkom. Nešto veća »petteniera« imala je po dvije ladice. Možda je to bila u manjem obliku barokna škrinja s uzvišenim postoljem i ladicama — buduća komoda.
U 18. st. češće se upotrebljavaju »kredence« i ormari, ali su škrinje i dalje brojne, posebno u pojedinim bogatim kućama. U njima su se pohranjivali svi mogući predmeti kućnog inventara. Vrlo često su u škrinjama bile popisane knjige i arhivalije. škrinje su se i tada nazivale »casse«. Poneka od njih imala je dvije ladice. Vjerojatno su i to bile barokne škrinje, koje su sačuvale elemente gotičke tradicije i pomalo, kako je već rečeno, đofoivale oblik komode.
