O slavenskoj mitologiji na žalost postoji jako malo podataka koji su najčešće nedovoljni. Najstariji pisani podatak koji govori o vjeri Južnih Slavena je djelo bizantskog pisca Prokopija (550.godina „De Bello Gothico“) koji govori da su Sloveni poštovali jednog boga-gromovnika Peruna, gospodara svijeta kojem su prinosili žrtve. Stariji naučnici su kao glavni izvor o mitologiji smatrali narodnu poeziju i folklor.
No, postoje nekoliko knjiga koje govore o nekolivini slavenskih plemena i njihovim bogovima. U kronikama Thietmara od Merseburga s početka 11. stoljeća se opisuje hram u gradu Radagastu gdje se štovao bog Svarožić. Drugi važan dokument je napisan u 12. stoljeću, Chronica Slavorum, koju je napisao njemački svećenik Helmond. On spominje Crnboga i Svantevita, najvažnijeg boga. Najvažniji dokument dolazi od danskog kroničara Saxo Gramaticusa koji je u svojoj knjizi Gesta Danorum opisao rat koji se odvijao u 1168.godini, a vodili su ga danski kralj Waldemar i slavensko pleme. Tu je srušen hram Svantevita. Saxo je opširno opisao štovanje Svantevita i sve običaje povezane s njime. Četvrti važni dokument su 3 biografije njemačkog ratnika i biskupa Sv. Otte, koji je u 12.stoljeću vodio ekspedicije na prostorima gdje su živjela slavenska plemena, blizu Baltičkog mora. Prema njegovim podatcima, glavni bog bio je Triglav.
Južni Sloveni su na Balkan donjeli brojna vjerovanja iz svoje domovine iza Karpata koja su se izmješala sa vjerovanjima i običajima starobalkanskih naroda. Poznato je da su stari Slaveni, kao i Kelti njegovali kult prema drveću i biljkama, te su modelirali i ukrašavali drveće rezbama. Knez Vladimir je 890. godine podigao vište takvog svetog drveća koji su predstavljali bogove kao što su Perun, Kor, Dažbog, Simargl, Stribog…Kada su prihvatili kršćanstvo (to je trajalo od 8. do 9. stoljeća), knez je naredio da se drva posjeku i bace u rijeku.
Glavno božanstvo, odnosno bog neba je ujedinjavao dva principa – dobro i zlo. On je imao dvojnu prirodu, prva je Belbog, a druga Crnbog (Ljutbog, Zlobog, utjecaj kršćanstva). Kod Egipćana crni bogovi su Oziris i Izida (Isis), Šiva i Kali, grčka Demetra, a u nekim kultovima i Afrodita, Dioniz, Vodan (germansko božanstvo), čak ima i pojava crne Bogorodice i Isusa u nekim lokalnim kultovima. Skoro se u svim mitologijama bogovi sudbine označavaju epitetom crn.
U paganskim mitologijama, crna božanstva nisu nužno bila zla. Slavenski Crnbog je kasnije postao zao demon kojeg je crkva izjednačila sa vragom. Prema Veselinu Čajkanoviću (Mit i religija u Srba, Beograd 1973.) vrag nije postojao u pagaskim religijama europskih naroda. Budući da je bilo nužno da se uništi glavni bog starih religija, kršćani su Crnboga proglasili zlim demonom i protivnikom Boga.
Osim što su vjerovali u zmajeve, vile, vještice itd., razvio se i kult Svaroga, boga sunca. Svarog se poštovao kod svih slavenskih plemena pod raznim imenima kao Svarožić-bog sunca i vatre, sin Svaroga, pa kao Adžbog-darovatelj svjetlosti i bogatstva, te kao Kor-tj. sunce (Krs-svjetao) koji danju putuje nebom. U zemljodjelskim kulturama značajno božanstvo je bila i boginja Mokoš. Ona je žensko božanstvo od vremena kada je dominirao matrijarhat. Poznat je i bog vjetra-Stribog (Veles ili Volos). Stari Slaveni su slavili sezonske promjene, periodične promjene godišnjih doba (zima- bog Koledo, ljeto-Perun).
Osnova slavenske mitologije prije svega čine animistička vjerovanja i magija, vjerovanje u demone i duhove, kult prema mrtvima, predcima i kultno poštovanje bogova. Kod drevnih Slavena, od najranijih vremena važan kult je bio posvećen duhovima predaka. Kult prema predcima je isprepleten sa štovanjem domaćih duhova – zaštitnika (Rusi ga zovu domovoj, a ukrajinci domovnik).
Dolaskom kršćanstva stari paganski praznici su i dalje egzistirali, samo pod novim imenina, a kultovi prema bogovima su promjenjeni u svetce (Mokoš – Sv. Petka, Stribog – Sv. Vlaho, Perun – Sv. Ilija). Tendencija kršćanske crkve je bila da eliminira prije svega velike bogove, tako da su manje važna bića ostavljena, kao što su duhovi.
Značajan progres u istraživanju slavneske mitologije započeo je prije tridesetak godina, najviše uz pomoć radova ruskog istraživača Vladimira Toporova, hrvatskog Radoslava Kačića i profesora etnologije Vitomira Belaja, te srpskog etnologa Veselina Čajkanovića.
Knjiga Velesa
Knjiga Velesa je kontroverzna knjiga (koju skoro svi naučnici smatraju falsifikatom) koja je smatrana autentičnim zapisom starih slavenskih religija od 9.stoljeća pr.Kr. do oko 9.stoljeća. Pisana je na ćirilici. Slavenski neopagani koriste Knjigu Velesa kao sveti tekst i inzistiraju na autentičnosti tog dokumenta. No, originalna knjiga koja je napisana na drvenim daskama 22 cm dugim, 38 cm širokim i 0,5 cm. debelim je izgubljena. Navodno je ponovno pronađena 1919. te je 1941. izgubljena. 1919. poručnik u ruskoj vojsci Fedor Arturovič Izenbek je pronašao hrpu drvenih daski napisanih čudnim jezikom, u palači Kurakinsa, blizu Kharkova. Nakon što je njegova vojska izgubila, Isenbeck je otišao u Beograd gdje je 1923. pokušao prodati daske Beogradskom muzeju, no bezuspješno. Tada je 1925. otišao u Brisel gdje je daske dao Yuriy P. Mirolyubovu. On ih je čuvao u svojoj kući i nije dopuštao nikome da ih gleda i izučava, zato se smatra da nisu autentične, tj. da su falsifikat ili da su izmjenjene. 14 godina je Mirolyubov slikao i transkribirao tekstove te je uspio prevesti skoro sve daske. 1941. Njemci su okupirali Brisel, a daske su izgubljene. Neki smatraju da su odnešene u Englesku, a drugi smatraju da su zapaljene.
Prema Knjizi Velesa u 10.stoljeću pr.Kr. pra-slavenska plemena su živjela u “zemlji 7 rijeka iza mora.” Knjiga opisuje migraciju slavena preko Sirije i Karpata dok ih je proganjao kralj Nabsur. Smjestili su se na Karpatima oko 5.stoljeća pr.Kr. Također se opisuju borbe protiv Gota, Huna Rimljana i Grka. Knjiga završava kada slaveni podanu pod normandsku vlast.
Je li knjiga autentična, da li su možda neki djelovi izmjenjeni ili izbačeni, gdje je original, da li je uništen…nikada nećemo saznati. Tko zna koliko je podataka imalo na tim daskama, podataka o mitovima, i možda kontroverznih dokaza o postojanju natprirodnog i istine.
Svjetsko drvo, najčešće je bilo hrast ili bor. Mitološki simbol Svjetskog drva je bio veoma snažan u slavenskoj mitologiji dug niz godina, čak I poslije kristijanizacije. Tri razina univerzuma su bila smještena na drvu. Krošnja je predstavljala nebo, božansko mjesto, a stablo je predstavljalo svijet smrtnika. Svijet mrtvih je bilo lijepo mjesto, zeleno I vlažno, mjesto vječnog izvora. U folkloru se ova zemlja zvala Virey ili Iriy. Svijet bogova i smrtnika se nalazila u centru zemlje okružena morem, sa druge strane se nalazila zemlja mrtvih. Ptice bi svake zime odlazile tamo, a vraćale bi se na proljeće. Sunce je smatrano ženskim božanstvom, a Mjesec muškim. Isti primjer Sunca kao muškog božanstva i Mjeseca kao muškog se nalazi u Nordijskoj mitologiji, koja ima sličnosti sa Baltičkom i Slavenskom mitologijom.
