Smokve pripadaju u najstarije kultivirane voćke. Stablo smokve našlo se u Rajskom vrtu. Spominju se u Babilonskim spisima, a Sumerani su 2900 g.pr.Kr. smokve koristili u ljekovite svrhe. Smokva je bila omiljeno voće Kleopatre, atletičara na Olimpijadi jer su ih dijelili kao medalje. Plod smokve čini prema unutra uvijeni cvijet, a pravi su plod sjemenke. Na Mediteranu su smokve došle iz Indije preko Turske.
Plinije Stariji za smokve kaže: “Smokve obnavljaju. Osnažuju mlade, a starima održavaju zdravlje i brišu bore da izgledaju mlađe.”
Granice Mediterana određuju stablo smokve i dolet galeba – kazao mi je jednom prigodom Predrag Matvejević zagovarajući, kao Mostarac, svoje „pravo na Mediteran“. Ako to i nije baš posve točno, ipak je nesporno da je bez smokve Mediteran nezamisliv. Ubrani ili otpali plodovi izloženi kasnoljetnom suncu na daskama izbačenim s balkona, s pergola ili balatura, pa čak i „ozimnjače“ na već zubatom kasnojesenskom suncu ili pak ranoj zimskoj buri, bile su sve donedavno nezaobilazna razglednica Dalmacije. Kartonske kutije za cipele sa suhim smokvama – malko posutim štaub-šećerom i s pokojim lovorovim listom – i danas se, kao čuvari stoljetne tradicije, mogu naći u svakom otočkom domaćinstvu. One iste koja suhu smokvu – u koju je nerijetko umetnut bajam ili orah – tako čvrsto veže uz domaću travaricu ili grapu. No nije se smokva čuvala samo sušenjem. Rimljani su je, piše Apicije, rado konzervirali zalijevajući je medom. Tradicija je ponegdje na Sredozemlju ostala sačuvana i danas, i to s uvijek istim naputcima: odabranim zrelim smokvama morate zadržati peteljku, a u medu se ne smiju jedna s drugom dodirivati.
Rimljani su osobito cijenili jetru gusaka koje su se hranile isključivo smokvama, a ta je vremešna poslastica iecur ficatum ne samo dala talijansko ime jetrici (jer, ono ficatum je postalo venecijanska figa, a talijanski fegata), već i nedvojbeno nadahnula danas malo poznat stari venecijanski recept za teleću jetru sa smokvama.
Smokva je ipak prije i poslije svega sjajna slastica. Najbolja je naravno svježa, netom ubrana sa stabla i još vlažna od jutarnje rose, no taj si užitak baš svatko ne može priuštiti. Kod nas se doduše od nje radi i liker i džem, no arapski je dio Sredozemlja po običaju mnogo maštovitiji. Diljem arapskoga svijeta od smokve se radi – i u doba ramazana pije – slatko piće dobiveno miješanjem sitno sjeckanih svježih smokava, usitnjenih bajama i lješnjaka. U Turskoj se pak svježe smokve služe uz jogurt, vanilju i dobar konjak, dok su u Grčkoj popularne pite s nadjevom od samljevenih suhih smokava, oraha i aromatičnog bilja… Suhe smokve su idealne
i za najmaštovitije slastice. Jedna od njih je i topli ili hladni grčki kompot od suhih smokava. Smokve se dobro namoči u čaju od timijana zajedno s lovorovim listom, nekoliko klinčića, malo cimeta i žličicom meda te dobro desetak minuta sve zajedno miješa dok se ne dobije kompot. Po volji se jede i pije toplo ili hladno.
Svježa sezonska smokva priča je za sebe. Ne samo kao slatko, već i kao jelo koje sjajno prolazi na I roštilju.