Kao i bolest, smrt je bila svakodnevna pojava u dalmaciji. Zbog tjelesnih iscrpljenja i ratova život odraslih bio je kraći nego danas, a zbog slabih životnih uvjeta često su i naglo umirala djeca. Bilo je obitelji u kojima je od rođenih deset do petnaest djece u desetak godina ostajalo samo nekoliko. Kazivači spominju daje u dalmatinskim selima bilo nekoliko slučajeva u kojima su djeca ili mladi ljudi oboljeli od punte znali roditeljima najaviti svoju smrt. Tako je jedna dvanaestogodišnja djevojčica nakon nekoliko dana provedenih u krevetu u visokoj temperaturi počela pjevati. Kad ju je majka upitala za razlog njezina veselja, odgovorila je da se sutra udaje. Sutradan je izdahnula. Druga priča govori o jednome bolesnome sedmogodišnjem dječaku koji je sredinom posljepodneva tražio od majke da mu što prije stuče bujam kako bi ga mogao pojesti prije Zdravo Marije jer da će, kad zazvone pi va zvona u crkvi, umrijeti. Kazivači kažu da se upravo tako i dogodilo,
U kući koju je pogodila smrt, upalio bi se lumin ili šterika, pripremio mrtvački banak i zatvorile škure na prozorima o koje bi se izvana objesio crni venculet, škure i veculet nisu se dirali najmanje mjesec dana nakon ukopa. Ukućani su pazili da u kući ne ostane koja životinja i posebice, da mačka ne prijeđe preko mrtvaca jer se vjerovalo da će ne on tada pretvoriti u vukodlaka. Domaćica i poneka iskusnija Ženu iz rodbine ili susjedstva oprali bi mrtvo tijelo, usnu i nosnu šupljinu napunile vunom, a glavu na nekoliko sati povezale rupcem. Zatim bi pokojniku odjenule najsvečaniju odjeću i obule nove opanke ili cipele i tako uređena položili ga na mrtvački banak ili u otvorena kapsela. Tu bi mu još prekrižile ruke, među prste stavile krunicu, a onda ga do prsa prekrile bijelim lancunon. Umrloj djeci, mladićima i djevojkama navlačila se, kad je to bilo moguće, bijela odjeća. Djevojčicama i djevojkama još bi se rasčešljala kosa i stavio vijenac cvijeća oko glave. Ukućani su se oblačili u crno, a žene još navlačile crne marame iznad očiju i vezivale ih pod bradom.
Smrt Školskog djeteta, mladića ili djevojke izazvala bi veliku žalost u obitelji i u mjestu. Posebice je majka žalila za sinom i kćerkom, sestra za bratom i brat za sestrom ako su bili jedinci. Onima koji se nisu mogli prežaliti, rezao se čuperak kose ili nokti ili se ostavljao dio njihove odjeće nad kojom se godinama tugovalo. Događalo se da majka nad odrom svoga djeteta počupa vlasi i razdere kožu s lica, da padne u krevet ili ostane u crnini do kraja života.
Nekoliko sati nakon smrti susjedi i mještani bi došli pozdravit se s mrcen i izraziti sućut obitelji. To je bila sveta dužnost od koje su bili pošteđeni samo mala djeca i trudnice pred porodom. Mnogi su ostajali uz banak cijelu noć, jer se držalo da po mraku mrtvac ne smije biti sam. Uz bukaru vina, bićerin rakije, pršut, sir i kruv,okupljeni bi započeli razgovor o životu pokojnika, o njegovoj radišnosti, dobroti i si., postupno sve više okrećući na šalu, pa bi se u gluho doba noći iz kuće nerijetko čuli vika i smijeh. Kazivači ističu daje takvo ponašanje bilo u skladu s vjerovanjem da i mrtac najvoli da je veselje oko njega, pa mu je lašnje otić na drugi svit.
Dan nakon smrti pokojnik se pješice nosio na groblje. Pogrebni običaji uglavnom su ovisili o njegovoj dobi i spolu. Dijete staro nekoliko mjeseci najčešće se zamotalo u tavajol koji bi otac, ujak ili netko od bliže rodbine objesio o rame i bez pratnje odnio na groblje. Ako je bilo kršteno, pokapalo se u zajednički anđeoski greb. Za nekršteno dijete tribalo je iskopa rapu digo u svetoj zemji okolo grobja. Stariju djecu i odrasle nosila su na groblje u zatvorenim kapselin četvorica ili šestorica muškaraca iz obitelji ili prijatelji. Ispred njih u sprovodu su bili svećenik i mlađarija s cvićen, potom najbliža, pa daljnja rodbina i mještani.
Nošenje kapsela do groblja pratila je pogrebna zvonjava s crkve, pratrove latanije i nabrajanje žena koje su bile usprovodu i onih koje su, obično zbog starosti, ostajale u kući. Nabrajanje je imalo važnu društvenu ulogu. Ono je bilo svijetu dokaz odnosa prema umrlome jer, kako tumači jedan kazivač, oko nisi nabraja, svit bi ti reka da ti nije ža da je otiša na oni svit, pa bi po mistu proti tebe svako dilo govorili. Najglasnije su bile majke, sestre i najbliža rodbina, ali su i druge žene koje su ranije izgubile nekoga bližnjega, svaki pokop koristile da svome pokojniku pošaju poruku, da ga pozdrave ili da mu se izjadaju. Nabrajanja majki za djecom, žena za muževima, ili sestara za braćom uvijek su bila puna bola, pa su se ona dugo pamtila i prepričavala u selu. Žena koja je ranije izgubila dijete znala je u sprovodima uz kuknjavu moliti pokojnika riječima:
Pozdravi mi sina moga jedinoga, moju žalost, moju nadu, moje veseje; pozdravi mi sunca moga i kaži mu da ga majka svaki dan oplakiva što ga kući nema. Je l ’ mu crna zemja teška, je l ’ se sića majke svoje, kukavice. S kime mi se razgovara, s kime mi se šala, šta mi ide, šta mi pije…. Žena ili djevojka koja je ispraćala umrlog brata nakon smrti roditelja, znala bi mu poručiti: Mili brate, tugo moja, pozdravi mi roditeje naše, oca našega dobroga i majku našu paćenicu. Ko i ’ šesti, ko i ‘ mije, ko njin rane stare privije. Poruči njin da san brež nji jadna i nesritna sama na ovomu svitu…
Pri posmrtnom ispraćaju mladića ili djevojke nosio bi netko od uže rodbine ili prijatelja do groblja goluba, odnosno golubicu i ispuštao ih nakon svećenikove posmrtne molitve i obveznog Laka ti bila crna zemlja! ili Počiva u miru Božjemu! Ako je umro mladić koji je učinija ugovor, nije bio običaj da vjerenica prati kapsela nego da njezina obitelj nekoliko dana žali. Ranije se mrtvo tijelo na groblju vadilo iz kapsela i pokapalo u lancunu, ali su se kasnije sanduci ostavljali.
Nakon pokopa domaćini bi priredili večeru za nosače kapsela, svećenika i najužu rodbinu. Sedam se večeri zaredom u kući držao upaljen lumin oko kojega bi se okupljala obitelj, prijatelji i susjedi u molitvi za pokojnikovu dušu.
Običaj je bio da se pokojnika nastavi žaliti crninom. U žena je to bila crna odjeća, dok su muškarci nosili crni puc ili traku na rukavu od jakete. Dužina nošenja crnine, ovisila je o dobi umrloga i blizini rodbinske veze, ali i o odnosu živih prema pokojniku. Ako je umrlo dijete od jedne do dvije godine, govorilo se da je umra anđeja pa da za njin ne vaja nosi crno. Za najbližom rodbinom obično se nosila crna odjeća do dvije godine. Za starijima (ocem, majkom, svekrom, svekrvom, djedom, bakom) nije trebalo nositi posve crnu nego škuriju robu, dok je za mlađima (mužem, djecom, bratom, sestrom, djeverom) crno bilo obvezatno. Obično je žena za mužem i sinom, posebice ako su umrli mladi, nosila crnu odjeću cijeloga života. Za braćom i sestrama, svekrom, svekrvom, djeverovima i zaovama nosila se pak škura ili crna odjeća godinu-dvije, iako je i ovdje bilo najbitnije ono što je živi osjećao prema pokojniku. Neke su žene znale biti godinama u crnoj ili škuroj robi ne zato što su to htjele, nego zato što su ih uzastopne smrti u obitelji na to tjerale.
