U prvoj polovici međuratnog razdoblja posljednja su počivališta velike većine preminulih Splićana bila na groblju Sustipan, za koje se s usvajanjem standardnoga književnog jezika počeo rabiti i naziv Sustjepan. To je groblje uređeno 1825. godine, na poluotočiću tada udaljenom od grada, uz mjesto nekadašnjeg ranosrednjovjekovnoga samostana Sv. Stjepana pod borovima. Veliki broj pokopa tada su još uvijek organizirale bratovštine. Sve su bratovštine na sustipanskom groblju imale zasebne velike grobnice u kojima su mrtvi i tijekom međuratnog razdoblja pokapani na tradicionalni način bez lijesa. Osim grobnica bratovština, početkom dvadesetih godina veliki dio groblja zauzimale su obiteljske grobnice. Mnoge su obiteljske grobnice, kao i grobnice istaknutih Splićana krasili umjetnički spomenici. Groblje je bilo pošumljeno čempresima i borovima, ograđeno visokim zidom, a na ulazu su bila željezna vrata. Smješteno nad liticama sa zapadne strane gradske luke, ljepotom se dojmilo i mnoge putnike koji su dolazili parobrodom u Split. Na žalost, to je groblje potpuno uklonjeno i uništeno 1959.-1960. godine odlukom tadašnjih općinskih vlasti i odobrenjem drugih nadležnih ustanova, a brojni su spomenici unušteni bez obzira na njihovu emotivnu i umjetničku vrijednost.
Od otvaranja groblja Sustipan na njemu su sahranjivani svi preminuli stanovnici grada, osim Zidova. Splitski su Židovi od 1573. imali osobito groblje pod prvim vrhom Maijana. Na tom su groblju članovi splitskih židovskih obitelji sahranjivani i tijekom cijelog međuratnog razdoblja.
Zbog porasta pučanstva Splita groblje na Sustipanu bilo je pretijesno već na početku međuratnog razdoblja. Nakon Prvoga svjetskog rata ukopi su se obavljali i izvan dotadašnjega groblja, na rubovima Sustipanskog poluotoka, ali i taj je prostor ispunjen već 1920. godine. Stoga je pitanje novoga groblja bilo među najvažnijim problemima za tadašnju općinsku upravu. Kao pogodan položaj određena je Tršćenica, uz Omišku cestu, daleko izvan tadašnjega grada. Uz niz teškoća s vlasnicima i težacima, Splitska je općina između 1920. i 1923. otkupila veliki kompleks zemljišta ukupne površine oko 180.000 m2. Nakon toga je općinski Tehnički ured izradio nacrt za uređenje novo
preminula osoba koja je trebala biti pokopana na novom groblju imala je biti Marija Budimir, žena Blaža. Međutim, Branislav Radića navodi daje prva osoba pokopana na novom groblju bila Kate Marjanović, žena Duje, koja je pokopana 16. travnja 1928. i kojoj je kao prvoj ukopanoj Općina o svom trošku podigla spomenik. O tome gdje je Marija Budimir pokopana nije bilo moguće naći dodatne podatke, a o ukopu Kate Marjanović i danas svjedoči natpis koji je na na njezin grob na Lovrincu dala postaviti općinska vlast i na kojem se navodi da je to prvi ukop u posvećenoj zemlji.
Naziv groblja promijenjen je odlukom Općinskog vijeća donesenom na sjednici 25. svibnja 1929. Tada je naziv Pokoj zamijenjen nazivom Lovrinac, po obližnjoj crkvici Sv. Lovre na Pazdigradu. Taje srednjovjekovna crkvica restaurirana 1933. i uređena za pogrebne obrede jer na groblju nije bilo crkve koja bi služila u tu svrhu. Tada je Kaptol crkvicu ustupio Općini. Staro groblje na Sustipanu i dalje je bilo u funkciji, ali je od 15. travnja 1928. zabranjeno ukopavanje mrtvaca u zemlji. Od tada dalje bilo je dopušteno samo sahranjivanje u postojećim zidanim grobnicama. Tijekom 1933. godine općinska je uprava nastojala zabraniti svako ukapanje na groblju Sustipan, ali tome se suprotstavljalo Društvo Sustjepan. Nakon što je Upravni sud odbio njihovu žalbu u svibnju 1933., Općinsko upraviteljstvo donijelo je odluku prema kojoj ukopi na groblju Sustipan moraju prestati s danom 31. srpnja 1933. Radi olakšavanja prijenosa kostiju na novo groblje, Općina je snizila takse za ekshumacije i ponovni ukop te ponudila besplatan prijevoz zemaljskih ostataka pokojnika svojim automobilom. Međutim, prema kasnije donesenom i odobrenom pravilniku u zidanim grobnicama i dalje se moglo ukopavati.
Istovremeno s nastojanjima za pronalaženje lokacije i uređenje novoga groblja udaljenog od grada pokrenuto je i pitanje osnivanja općinskoga pogrebnoga poduzeća. Na sjednici Općinskog vijeća 15. travnja 1920. prihvaćen je zaključak o osnivanju Općinskoga pogrebnoga poduzeća. U gradu su tada djelovala dva privatna pogrebna poduzeća kojima su vlasnici bili Gašpić i Jakov Granić. Općinsko pogrebno poduzeće imalo je prostorije u Sinjskoj 7. Sprovodi koje je obavljalo to pogrebno poduzeće dijelili su se u četiri razreda. Sprovod prvog razreda uključivao je luksuzna mrtvačka dvoprežna kola, 24 mrtvačka opremača, limenu glazbu i sudjelovanje djece iz Zakloništa Martinis-Marchi. Zbog boljega komercijalnog upravljanja, Općinska je uprava 1924. godine povjerila upravljanje tim poduzećem Gradskoj štedionici. Krajem iste godine Općina je otkupila Gašpićevo pogrebno poduzeće i sjedinila ga s Općinskim pogrebnim poduzećem. Prvih je godina Općinsko pogrebno poduzeće poslovalo s dobitkom. No, zbog velikog broja sprovoda siromašnih osoba, koji su padali na teret Općine, i drugih troškova, poduzeće je od 1928. godine poslovalo s gubitkom. Godine 1930. Općina je prodala Općinsko pogrebno poduzeće.
Iako su pred smrću svi ljudi jednaki, nisu svi imali jednake sprovode. Oni najsiromašniji, koji su umirali u bolnici, imali su najskromnije sprovode. O takvim sprovodima govori M. Uvodić u priči «Žiže i Mare». Smrt u bolnici na određen se način smatrala sramotnom. Vjerojatno stoga što su tamo mahom umirali samo oni ubogi, bez obitelji. Njihov je sprovod bio vrlo jednostavan. Na čelu je bio bolnički sluga koji je nosio križ. Za križom je išao svećenik zadužen za bolnicu, a četiri nosača (fakina) nosila su drveni mrtvački kovčeg (ka sil, kapsil), i to uvijek isti mrtvački kovčeg, pokriven velikim crnim tepihom (tapetori) s bijelim križem. A za sprovodom u pravilu nije išao nitko. Takvi se sprovodi nisu kretali sporim korakom u ritmu posmrtnog marša (marče fúnebre) kao ostali, nego se sve nastojalo obaviti na brzinu. Mrtvaca se nosilo od bolnice do Sustipana. Sprovod se zaustavljao na Rivi kod crkve Sv. Frane. Tu bi svećenik dao odiješenje i sa slugom koji je nosio križ vraćao se natrag u bolnicu. Nosači bi ostatak puta još više ubrzali. Nakon dolaska na groblje mrtvaca bi izvadili iz kovčega i spustili u grobnu raku, te zasuli zemljom. Na takve grobove nije stavljan ni križ, ni ime, jer su u bolnici umirali uglavnom oni za kojima nije imao tko žaliti, niti im kasnije grob obilaziti.
I u ostalim sprovodima svećenik je pratio sprovod samo do crkve Sv. Frane, gdje bi pokojniku dao posljednje odiješenje. No, sprovodi ostalih građana odlikovali su se usporenim kretanjem pogrebne povorke i većim brojem sudionika, a njihova je brojnost ovisila o tome tko je bio pokojnik i u kakvim je okolnostima umro. U sprovod se odlazilo zbog počasti pokojniku, podrške ožalošćenoj obitelji, ali i druženja, pa i komentiranja sprovoda. Običaj da sprovod ide kroz grad održao se i nakon Drugoga svjetskog rata, a zabranjen je tek 1957. godine. Nakon otvaranja novoga groblja sprovod je sa svećenikom obično išao do crkve Sv. Petra. Tu bi svećenik dao posljednje odiješenje, nakon čega bi se i sudionici sprovoda uglavnom razišli. Mrtvo bi tijelo do udaljenog novoga groblja bilo prevezeno kolima i sahranjeno.
Način odvijanja sprovoda uglednijih građana početkom tridesetih godina opisuje Marin Bego u noveli tragikomičnog ugođaja, kojoj su tema sprovodi kipara Ivana Rendića i liječnika Mate Petrašića. Rendiću, koji je posljednje dane nakon boemskoga života proživio u siromaštvu u Supetru na Braču, a umro u splitskoj bolnici, po čemu mu je trebao slijediti i sirotinjski sprovod, Splićani su, na inicijativu liječnika Petrašića, na brzinu organizirali dostojan sprovod, ali taj sprovod na kraju nije završen. Za smrt su u međuvremenu doznali i njegovi sumještani na Braču, pa su se i oni na brzinu organizirali te je prije spuštanja tijela u grob došao zahtjev Općine Supetar da se umjet-nikovo tijelo prepusti njima koji će mu organizirati još veći sprovod. No, to je duga priča. Uglavnom, splitski sprovod započeo je pred bolnicom gdje se «skupio priličan broj pokojnikovih prijatelja i znanaca. Došli su predstavnici općine, državne vlasti, brojno svećenstvo. Pogrebna povorka svrstala se i uputila gradskim ulicama; veliko zvono stolne crkve žalosno breca … Nakon blagoslova u crkvi, kovčeg je iznesen pred katedralu» gdje mu je Bego održao posmrtni govor, a zatim je sprovod «proslijedio do crkve sv. Petra. Tu je Kamilo Tončić, u ime državne vlasti, izručio pokojniku posljednji pozdrav. Svećenik je izmolio zadnju molitvu, još jednom blagoslovio kovčeg s mrtvim tijelom i sprovod je bio završen. Ljudi iz povorke počeli se brzo razilaziti.» Zatim su pogrebnici sjeli na kola s mrtvačkim sandukom koja su bez publike produžila prema groblju.1684 Istoga dana naglo je preminuo i liječnik Petrašić. Sjećajući se Petrašićevoga sprovoda Bego piše: «Njegova nenadana smrt uzdrmala je, kao potres, cijeli grad i pobudila iskrenu sućut među građanstvom. To se najbolje vidjelo na njegovom sprovodu, koji je, radi velike vrućine, bio određen za sutradan u šest sati popodne. Nekoliko tisuća građana iz svih slojeva sudjelovalo je u povorci. Mnogi se nisu zadovoljili da prema običaju isprate mrtvo tijelo do crkve sv. Petra, nego su pošli sve do groblja, na Lovrinac … Na groblju, kraj otvorene rake, njegovi drugovi liječnici održali su ganutljive govore.
Najveći sprovod koji je u međuratnom razdoblju priređen nekom Splićaninu bio je sprovod Ante Trumbića. Trumbić je umro 18. studenog 1938. u Zagrebu u 75. godini života. Objavljujući vijest o njegovoj smrti Jadranski dnevnik ga, među ostalim, naziva «Prvi sin Splita i veliki borac za slobodu hrvatskoga naroda.Tijekom sprovođenja tijela iz Zagreba u Split, mrtvački se furgon morao putem od Knina preko Sinja za Split zaustaviti u gotovo svakom mjestu gdje su mještani pokojniku iskazivali počast. Kada je tijelo 21. studenog stiglo u Split, mrtvačkom su zvonjavom zazvonila zvona svih crkava, a svi su Splićani pohitali pokloniti se pokojniku kojemu je odar postavljen na Peristilu. Sav je gospodarski i društveni život grada obustavljen slobodnim odlukama građana. Dva su dana građani i svi koji su došli u Split radi toga, na Peristilu sudjelovali u mimihodu oko pokojnikova odra. Tumbić je pokopan 23. studenog u klaustru samostana Sv. Frane na Rivi uz velike počasti. Vlakovima, autobusima i parobrodima u Split je pristiglo mnoštvo Dalmatinaca. Sve su pruge bile pojačane. Pogrebna povorka kretala se gradskim ulicama više od pet sati, a procjenjuje se da je na sprovodu bilo više od 40.000 ljudi, što Splićana, što stanovnika bliže i dalje okolice.
Na važnost i veličinu Trumbićeva sprovoda utjecalo je više čimbenika. Trumbićeva smrt i sprovod odigrali su se u jeku predizbome kampanje. Za parlamentarne izbore koji su se imali održati 11. prosinca 1938. Trumbić je istaknut kao delegat HSS-a za grad Zagreb iako je već bio teško bolestan. Na te je izbore HSS izišao zajedno s drugim oporbenim strankama. U kombinacijama za nositelja liste Udružene oporbe isticalo se i Trumbićevo ime, ali ipak je dogovoreno da nositelj liste bude Vladko Maček. Prijenos tijela i sprovod uglavnom je organizirala HSS, pa je iskazivanje počasti pokojniku duž cijelog puta Zagreb-Split i na kraju u Splitu vjerojatno dobrim dijelom bio i izraz tadašnjega političkog raspoloženja uoči izbora. No, pri traženju odgovora na pitanje zašto je baš Anti Trumbiću stanovništvo grada Splita priredilo najveći sprovod međuratnog razdoblja valja voditi računa o još nekim čimbenicima. Ponajprije o rezultatima svih izbora održanih u prvoj jugoslavenskoj državi, kao i izbora prije Prvoga svjetskog rata, a na kojima je Trumbić u Splitu uvijek dobivao veliki broj glasova te ga se s pravom može smatrati jednim od najpopularnijih splitskih političara, odnosno političara čiji su se politički nazori poklapali s političkim stavovima, očekivanjima i razočaranjima znatnoga dijela stanovništva Splita. Nadalje, tu je i uvjerenje u gradu da je Trumbić svojim diplomatskim sposobnostima najveći dio Dalmacije spasio od talijanske vlasti, odnosno uvjerenje, unatoč nezadovoljstvu Rapallskim ugovorom, da nitko drugi ne bi uspio dobiti ni toliko. I na kraju, da bi se razumjelo poštovanje Splićana prema Trumbiću, treba voditi računa o njegovoj životnoj priči. O priči o prvom mladiću težačkoga predgrađa Lučac koji je postigao akademski stupanj. O priči o djetetu iz siromašne obitelji koji je uspio postati doktor prava, ugledni odvjetnik, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, gradonačelnik Splita, prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS te u više navrata zastupnik u Skupštini Kraljevine SHS. O priči o čovjeku koji je potekao iz okruženja u kojem je za njegova djetinjstva još malo tko uopće znao pisati, a koji je savršeno govorio više stranih jezika i koji je razgovarao s vodećim svjetskim državnicima svog vremena.
Veliki sprovod s neuobičajenim mjestom ukopa imao je don Frane Bulić, arheolog međunarodnog ugleda i čovjek koji je uvelike obilježio povijest Solina i Splita na prijelazu XIX. i XX. stoljeća. Smrt gaje zatekla u Zagrebu 29. srpnja 1934. Odatle je njegovo tijelo preneseno u Split, a sprovod, koji je tada organiziran, sjedinio je tri točke koje su obilježavale njegov život: Split, Solin i Salonu. Nakon prijenosa tijela posmrtni ostatci don Frane Bulića izloženi su u kapeli Biskupskoga sjemeništa u Splitu. Tu se formirala žalobna povorka u kojoj su bili splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić,
žalosti. Ostali su prozori ostali otvoreni, kao i svi prozori prizemnog stana u kojem je stanovao Enzov stric Gianni Bettiza.1698 Sudeći po tim zapisima, glavni je splitski dnevni list propustio napomenuti da u središtu grada ipak nisu sve kuće isticale znakove žalosti, jer pripadnici talijanske manjine to očito nisu učinili. Međutim, u dočeku posmrtnih ostataka ubijenoga kralja u Splitu je sudjelovao talijanski konzul, zajedno s konzulima drugih zemalja.
Poseban dio pogrebnih običaja u nekadašnjem Splitu činila su žalovanja. Čim bi se doznalo za nečiju smrt, rodbina, susjedi i prijatelji odlazili su pokojnikovoj obitelji izraziti sućut, a u najčešće su i bdjeli tijekom noći u prostoriji susjednoj onoj u koju bi se položilo pokojnikovo tijelo. Žalovanja su se nastavljala i nakon sprovoda. Prije Prvoga svjetskog rata razdoblje žalovanja trajalo je sedam dana i nazivalo se sedmine. No, do kraja međuratnog razdoblja taj se običaj polako mijenjao i skraćivao na radoblje od tri dana. Na žalovanjima se molilo krunicu, jelo, pilo, hvalilo pokojnika i razgovaralo. Jelo bi rodbina ili susjedi pripremili u svojoj kući i donijeli jer se u kući preminuloga nije kuhalo. Najviše se ipak razgovaralo. Kako je Marko Uvodić zabilježio u jednoj humoreski vezanoj upravo uz žalovanje i bdjenje: «Govorilo se o marini, o filošeri, o aglamoj riformi, o balotan, o Jamerikan, o fabrikan, o pulitici, o maškaran … govorilo s ‘e o’ svašta, a najviše o morinan i mrciman». dok su razgovori o gospodarskim i političkim problemima bili uobičajeni dio razgovora u svim prigodama, priče o mrtvima i utvarama, čini se, bile su vezane upravo uz bdijenja. U nelagodnom ugođaju blizine stvarnog mrtvaca, sugovornici su se junačili fantastičnim pričama o susretima stvarnih Splićana s mrtvacima (mrčima), utvarama, duhovima (lašidima) i vukodlakom s Maijana (merjanski jukozlac ili ukozlac). Nerijetko su žalovanja završavala u veselom raspoloženju jer se pričalo i razne duhovite anegdote, a oni Splićani koji su bili poznati kao duhoviti pripovjedači bili su i rado viđeni na žalovanjima jer bi pomogli ublažiti težak ugođaj smrti. Bilo je i onih koji su zbog razgovora, jela i pića išli s jednog na drugo žalovanje, što u gradu gdje su se mnogi poznavali i nije bio problem te su se na kraju vraćali kući veseliji nego da su bili na piru.
