Split je stoljećima bio u blizini mletačko-turske granice, a Splićani su se borili u mletačko-turskim ratovima, braneći svoju zemlju od Turčina, pa je razumljivo da je gotovo u svakoj kući zabilježen poneki komad oružja. Bogate kuće i oficiri imali su zbirke oružja koje su čuvali u za to namijenjenim i posebno uređenim sobama, ili je oružje visilo na posebnom, za to napravljenom mobilijaru »restellierama«. Poneki vrijedni komad tzv. turskog oružja vjerojatno je bio donesen kao trofej s bojišta.
U inventarima kuća koje su posjedovale veće količine oružja, ono je u popisima podijeljeno na vatreno i hladno, kao u inventaru kuće kavaljera (»sergente«) Ante Albertija, čiji inventar oružja donosimo u prijevodu kao primjer.
Vatrenog oružja bilo je različitih vrsta. Ponajprije spomenimo puške, i to različite tipove pušaka, pa puške različita porijekla i namjene: puške brešanke za borbu i brešanke za lov ptica »da uzelar«. Česte su u inventarima i lovačke puške. Splitski trgovac Ivan Ugolini imao je pušku za vježbe u strijeljanju i dvije lovačke puške s priborom. Inače su uz puške vrlo često zabilježeni njihovi dijelovi, pogotovo kundak. U skromnoj građanskoj kući zabilježena je puška »na način« narodni, zvana džeferdar. To je vrst duge puške kremenjače. Bila je vrlo raskošno ukrašena i cijenjena. Ime joj je turskog porijekla. Naime, cijev joj je bila išarana, tj. ukrašena, pa joj ime potječe od turske riječi dževher — dragulj. To je najraskošnija puška kremenjača. Takve su se puške izrađivale u oružarskim radionicama u Hercegovini i Boki kotorskoj. U inventarima splitskih kuća 17. st. vrlo su česte puške na kolo — dvocijevke. U nekim je kućama, zabilježeno i šest takvih pušaka. U već spomenutoj uglednoj kući obitelji Marchi, čiji su se ¿•lanovi istakli u borbama protiv Turaka, među ostalim bogatim oružjem zabilježeno je pet pušaka »na način« slavenski, a u kući obitelji Alberti imali su četiri puške »na način« narodni. Vjerojatno je riječ o domaćim puškama, izrađenim u radionicama dalmatinskih gradova.
U kući Marka Lišena, trgovca iz Skadra, koji je u Splitu trgovao i živio sa svojom obitelji, zabilježene su dvije puške i jedan par pištolja »na način« albanski. To su puške tančice i pištolji ledenice, šimun Fanfonja u Zadru, visoka vojna ličnost, imao je u svojoj kući dvije »barbarske« puške. U proučenim inventarima samo je jednom spomenuta puška »na način« talijanski.
Karabinke, kratke, lagane lovačke puške, vrlo su rijetko nađene u splitskim kućama. U pojedinim kućama popisani su trombloni, puške s proširenom prednjom stranom cijevi u obliku trublje. Popisivači najčešće izjednačavaju tromblone s pistonima — tipičnim talijanskim oružjem. Kundak je bio na prijelom, kako bi piston ratnici mogli nositi pod ogrtačem. Spomenuta je vrst oružja često bila ukrašena čelikom. Mušketom — starinskom vojničkom puškom na fitilj, kraćom od pješadijske puške, služili su se specijalni odredi — mušketiri. Takve su puške imale bogate kuće konjanika, a u nekima ih je bilo čak četrnaest… Uz poneku mušketu zabilježen je i njezin taban na kremen. Mušketa u kući obitelji Pisenti bila je napravljena na »način narodni«.
Pištolji su u kućama mnogo češći od pušaka, a gotovo redovito zabilježeni su u parovima. Bilo je različitih tipova. Vrlo su česti dulji i kraći bre-Sanski pištolji, konjanički pištolji, pješadijski pištolji kremenjače i mali pištolji s čeličnim okovima. U kući spomenutog Marka Lišena spominju se već prije spomenuti albanski pištolji, tzv. ledenice. Jedan dio Splićana imao je bosanske pištolje. Često su nabojnjače različite i bogato ukrašene, od crvenog velura, vezene, s kopčama i opremom od srebra. Vrijedno je spomenuti da je par pištolja spomenutog oficira Šimuna Fanfonje u Zadru bio intarziran bjelokosti.
Cijena pištolja kretala se između 40 i 100 lira, a najskuplji su bili brešanski pištolji s mjedenim okovima u kući obitelji Alberti (160 lira).
U kućama bogatih splitskih obitelji zabilježen je velik broj hladnog oružja, dok su u drugim kućama zabilježeni tek pojedini komadi, najčešće mačevi. Ovo je oružje u inventarima nazvano »armi da taglio«.
To su različiti tipovi mačeva, napravljeni od različita materijala i različito ukrašeni. Često su bili srebrni, tj. srebrna je bila drška, nakrsnica a vjerojatno i korice ili samo okovi na koricama. Ti su mačevi česti u splitskim inventarima 17. i 18. st. Pojedinci su imali čak mačeve s pozlatom. Neki su mačevi imali samo srebrne ukrase. Bilo je mačeva tipa »da Verdugo«, mačeva sa srebrnim okovima »na način« njemački, »na način« grčki, talijanskih mačeva s ukrasim a od srebra, mačeva »za ubod i sječu«, mačeva »na način« starinski s drškom od mjedi i željeza.
Splićani su imali i male paradne mačeve »spadine«.
Vrlo su rijetko zabilježene sablje pod nazivom »sable« ili »sablie«.
U dubrovačkim arhivskim izvorima iz 14. st. sablja se također navodi kao »sabia« i kao »sabla«.
Bajuneta se malokad spominje u proučenim inventarima. Splićani su imali paloše, mačeve s jednom oštricom. Prema G. Skrivaniću paloši su slični sabljama, tako da ih je teško razlikovati. Smatra se da uglavnom imaju šire sjećivo, koje je pri vrhu naoštreno s obje strane. I mačevi i sablje sa širokim sjećivom /ovu se do danas paloš. Pojedini paloši u splitskim kućama imali su srebrne okove.
Među splitskim oružjem dosta su česte i simitare — hladno oružje sa zakrivljenim sjećivom. Upotrebljavale su se na Istoku. U Evropi se simitara razvila u sablju. Među simitarama popisanim u proučenim inventarima bilo je vrijednih primjeraka. U kući obitelji Cattonari Petrović bile su četiri srebrne simitare ukrašene emajlom, poludragim kamenjem ili su pak imale ručicu od bjelokosti. I u drugim je kućama bilo srebrom ukrašenih simitara.
Zabilježeni su i šiševi — vrst konjaničkog bodeža sa srebrnim okovima, ukrašeni emajlom sa srebrnom drškom ili dijelom od pozlaćenog srebra. Stokovi, hladno oružje bez oštrice, imali su vrlo oštar šiljak, namijenjen ubodima. Đ. Petrović smatrao oružje podvrstom mača i kaže da nije sigurno je li štok bio mač ili dugi bodež. I tu vrsi oružja koristili su splitski ratnici.
Siševi nisu bili česti i zabilježeni su samo u uglednijim kućama. U spomenutoj oficirskoj kući Jerolima Callonarija Petrovića zabilježen je jedan lil »konjanički, to jest konjanička sablja od pozlaćenog srebra«. Bilo je većih i manjih sa srebrnim lukobranom i sa željeznim okvirima.
Spominju se još sjekirice, dijelom okovane srebrom, konjaničke sjekiri-ce i buzdovani. U pojedinim inventarima buzdovan je zabilježen pod turskim nazivom »buzđohan«, ali i perzijskim terminom »chiulum«. Neki buzdovani bili su okovani srebrom i ukrašeni emajlom.
