Stanovanje je umnogome odražavalo socijalne i imovinske razlike među stanovnicima. Dok je srednji sloj i oni imućniji, ako nisu novije kuće podigli krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, nastojao u međuratnom razdoblju podići nove kuće ili barem doći do stana u novim kućama koje je podizala općina ili privatnici, dotle su siromašni stanovnici ili oni tek doseljeni, uglavnom nastanjivali stare kuće gradskog središta. Kako M. Uvodić objašnjava na početku priče pod «Za pošteno priživit» najsiromašniji stanovnici nastanjivali su stari dio grada i Get. Na prostoru stare gradske jezgre stanovali su radnici pogrebnih poduzeća, nosači, nadničari i obrtnici čiji su proizvodi bili namijenjeni siromašnijim stanovnicima. U tom su dijelu grada sve kuće bile gusto napučene, a oni najsiromašniji među slabo imućnima stanovali su u prizemnim, odnosno podrumskim prostorijama bez prozora, koje su nazivane konobama, jer im zapravo osnovna svrha i nije bila ljudsko stanovanje. Na tom su prostoru svi dućani i ugostiteljski objekti bili iste kategorije, namijenjeni stanovnicima koji su tu stanovali. Osim stare gradske jezgre, po siromaštvu se isticao i primorski dio Varoša, gdje su stanovali ribari, konopari i radnici u klaonici. O Getu kao prostom siromaštva postoje i drugi zapisi. Get je u međuratnom razdoblju postao ne samo simbol bijede, zbog i sveg nemorala svojstvenog jednom lučkom gradu pa su mnogi građani od tog dijela grada zazirali. Uvodić u spomenutoj priči detaljno opisuje jednu takvu konobu, no ovdje se možemo zadržati samo na njezinim glavnim karakteristikama. Ulaz su činila davno obojena vrata. Odmah na ulazu, do praga, bila je rupa s drvenim poklopcem koja je vodila do kanala na ulici. Taje rupa zapravo bila i zahod i kanalizacijski odvod i mjesto gdje se bacalo smeće. Unutrašnjost konobe bila je crna od dima i prljavštine. Namještaj su činili širi krevet (poste ja o peršone i po) pokriven debelim suknenim pokrivačima (bi’jci) u više boja, zatim jedan komon bez nogu i predviđenih ladica, stara mornarska vojnička škrinja koja je služila za sjedenje, dva sanduka (kašuna), od kojih je jedan bio bez dna i poklopca, a služio je kao stol, dok se na drugom nalazilo malo kuhalo (fugerica) sa zemljanim posudama za kuhanje (lopiže), klimava polica sa dva tanjura i dvije drvene žlice. U zidu je bila ijedna niša s mnogo raznih sitnih stvari. Po zidovima su bile brojne slike, uglavnom raznih svetaca. Pred slikom Gospe je, prema tadašnjem običaju, kao i u mnogim kućama i dućanima, goijela jedna vrsta svjećice (lumin). Preko cijele prostorije bio je razapet konop (špag) na kojemu se sušila mokra roba.
No, ni to nisu bili najlošiji uvjeti stanovanja. Bilo je i onih koji čvrstog stana nisu imali, nego su živjeli na brodićima na Matejuški. Neki su od tih splitskih beskućnika postali gotovo legendarne ličnosti, poput bračnog para Roka i Cicibele (Cicele) koji su veći dio svog životnog vijeka proživjeli na brodiću (gajeti) tako trošnom da taj nije ni mogao isploviti iz splitske luke. Na brodiću su kuhali i spavali, pod pramcem (pro-von) koja im je mogla pokriti samo gornji dio tijela. Dio su se dana, doduše, grijali na pragovima susjednih kuća na Rivi ili od nevremena skrivali u njihovim ulazima (portunima). Brodića na kojima su živjeli zapravo je bilo više, jer kad bi kojega nevrijeme (nevera) razbilo o obalu, zahvaljujući dobrodušnosti sugrađana nekako bi uspjeli naći drugi rashodovani brodić. Njihovu ljubavnu i živomu priču među prvima je slikovito opisao Marko Uvodić pod naslovom «Dujkin dvor», potrudivši se provjeriti njihove podatke u matičnim knjigama i više puta ispitavši ribare s Matejuške o detaljima njihove priče.
Nedostatak stambenog prostora u Splitu nakon Prvoga svjetskog rata doveo je do toga da su mnogi stanovali u stanovima, bolje rečeno, sobama bez kuhinje, pa je više stanara kuhalo na zajedničkom ognjištu, a nisu bili rijetki ni oni koji su kuhali na otvorenom prostoru ispred kuće, u dvorištu ili na ulici. Kuhalo na ugljen (fugeru) postavili bi na kakav sanduk ili zidić. Cesto su kuhali na prolazu što je izazivalo svađe sa susjedima, takvo kuhanje na otvorenom je vrlo često zanalo prouzročiti tučnjave u tijesnim ulicama iza Splitske katedrale.
