Važna središta nekadašnjeg javnoga života bile su brijačnice. Kao i u kavanama, i u brijačnicama su se nalazile novine na nosačima od bambusa pa su mušterije, čekajući red, mogle pročitati tisak. U brijačnicama se često vodio živi razgovor, komentirala politička zbivanja, lokalne teme i sportski događaji. Brijačnice su obično imale stalne mušterije i njihove su se međusobne rasprave i prepirke tijekom vremena nastavljale u nedogled. Mnogi su svakodnevno i satima znali sjediti u brijačnici, ne radi brijanja ili šišanja, nego da bi pročitali novine i prokomentirali tekuće novosti. A brijali su se tek dva-tri puta tjedno, ili ijeđe, a šišali jednom u dva mjeseca. U obavezatan inventar brijačnice, osim inventara potrebnog za vođenje obrta i novina, pripadala je i šahovska ploča s figurama, a u nekima i havajska gitara. U kvalitete brijača nije se ubrajala samo spretnost brijanja i šišanja, nego i zabavljački talent. Među poznatijim brijačnicama Splita XX. stoljeća bila je brijačnica Duka, koja se u međuratnom razdoblju nalazila na Mihovilovoj širini, a nakon Drugoga svjetskog rata preseljena je na nedaleki Voćni trg. Smatra se da je ta brijačnica, odnosno majstori Dujam Duka i njegov sin Aleksandar (Aleksa), poslužila kao inspiracija i uzor za brijačnicu i lik brijačkog «meštra» u TV-seriji «Velo misto».
Važnost pojedinih brijačnica ovisila je o njihovom smještaju i mušterijama. Brijačnice u središtu grada imale su živ promet tijekom tjedna i brojne mušterije koje su svakodnevno dolazile na brijanje ili na razgovor. Nešto su drukčije bile brijačnice u onim dijelovima grada gdje je još prevladavalo težačko stanovništvo. Težaci su se običavali brijati subotom, a tijekom tjedna nisu ni imali vremena zalaziti u brijačnice pa su vlasnici tih brijačnica preko tjedna uglavnom bili besposleni. Stoga su sjedili pred brijačnicom, čitali novine, razgovarali s prolaznicima, priopćavali im sadržaj novina, razgovarali i komentirali. Brijačnice su bile isključivo muška okupljališta. Bilo ih je mnogo jer se prije pojave brijaćih aparata malo tko brijao kod kuće. Za brijanje britvom bila je potrebna prilična vještina. Sredinom dvadesetih godina u Splitu ih je bilo šezdesetak. Nasuprot tome, friziranje žena tek je ulazilo u modu pa su u isto vrijeme u Splitu djelovala tek tri frizerska salona «za gospođe».
