Bogatstvo narodnih običaja Dalmacije je nemoguće sažeti u jedan čalanak.
Pokušati ću opisati običaje i način života dalmatinaca tjekom jedne godine, najbolje krenuti sa najtežim i najzanimljivijim mjesecom.
Srpanj je mjesec žetve. Ljeto prži svom snagom. Žetva je najznačajniji i najteži dio posla, jer od nje zavisi koliko će obitelj imati kruha preko godine. Najprije bi se požela raž. koja bi se sakupila u male snopiće koji se zovu »ručice«. Ručice bi se donijele u kuću te kratkom palicom otujdo zrnje s klasja. Zatim bi se odnijele u more da se moče 1-2 dana. Tada bi bila spremna ražova stabljika za vezivanje snopova žita. Od snopića bi se napravili »uži« na taj način da bi 10-tak strukova raži povezali s l()-tak drugih strukova i tako nekoliko puta čime bi se dobio jedan dugi konop. Žito se najčešće želo srpom, a nešto i kosom. Za taj posao bi bilo i po nekoliko žena žetelica. Muškarci su najčešće požnjete rukoveti »naslagaje« sakupljali i postavljali na ražino uže i vezivali u snopove. Snopovi ječma su se pravili na dvije »vode«, tj, klasje bi se pojedinačno stavljalo i na jednu i na drugu stranu snopa, dok se pšenica stavljala samo na jednu »vodu«. Snoplje bi se najčešće prenosilo na magarcima na gumno, ali bilo je i toga da se vozilo u kolima koja bi se za tu priliku produžila da stane što više snopova. Kada bi se sve poželo, počela bi vršidba. Za tu priliku očistilo bi se gumno od trave i dobro polilo vodom, da zemlja postane mekša i da se zbije. Na tako se pripremljeno gumno stavljalo snoplje koje bi se tuklo »cipima«. odnosno »cipalo« bi se. »Cipi« su se sastojali od dva duga i debela kolca povezana tankim konopom, od kojih se jedan kolac držao u rukama, a drugim tuklo po žitu. To je trajalo i po nekoliko dana. Kada bi se jedna v rsta žita sva “iscipala«. slama se postepeno stavljala uokolo gumna, a na gumnu bi ostalo samo zrnje i pljeva. Tada bi se tuklo po tome i to se zvalo »gruvanje«, a imalo je za svrhu da što bolje odvoji zrno od pljeve. Kada bi »gruvanje« bilo završeno, sve bi se to sakupilo na jednu hrpu u sredini gumna i čekalo vjetar da puhne, kada bi počelo vijanje. Za to je postojala drvena lopata kojom se grabilo zrno s pljevom i bacalo u zrak u smjeru vjetra. Zrno bi kao leže padalo po gumnu, a pljeva bi odletjela dalje i tako je zrno ostalo čisto. Poslije se sakupljalo u vreće i odnosilo kući. Osim na opisani način, vršilo se i konjima. Postupak bi bio gotovo isti kao i kod »cipanja«, osim sto je konj vrteći se u krugu gnječio slamu. Na gumnu se nakon vršenja od slame »zdivala kopa«, a slama je služila kao hrana za blago preko zime. Za vrijeme tih radova, bez razlike što su bili teški i odvijali se po velikoj vrućini, ljudi su u predahu dok bi se odmarali u hladu stabla pričali, veselili se. a nekad i zapjevali koju pjesmu. Evo za ovu priliku nekoliko riječi jedne od bezbrojnih pjesama koje su se mogle čuti u Dalmaciji:
»Evo sveto podne zvoni,
Marija se za puk moli,
Prosti Sine, puku svome,
Radi mlika majke svoje…«
Djeca su se najčešće igrala i valjala u slami. Bilo je to pravo zadovoljstvo ugurati se u slamu i praviti nestašluke. iako je to starije znalo i razljutiti jer se slama »štrkala« uokolo. Posebno je ugodno bilo igranje u slami u toplom ljetnom sumraku.
Počinje se pomalo osjećati dolazak jeseni. Ako ubrzo padne kiša. nastupaju jesenski radovi, počinje se saditi jesenski krumpir, sadi se kupus, blitva i ostalo povrće, a nakon toga priprema se berba grožđa. U mjesecu rujnu nema posebno velikih blagdana osim Male Gospe, poslije čega se počinje brati grožđe i praviti mlado vino .
30. rujna slavi se svečanije sv. Jerolim zaštitnik Dalmacije.
Listopad je mjesec kada se svake večeri održavaju litanije gdje se moli krunica i izlaže sveto Otajstvo. 8. listopada slavi se blagdan sv. Sitne u Zadru, Tada nastaju poznate »ferije« koje traju 8 dana. Sv. Šime slavi se i kod mnogih Dalmatinaca, kao zavjetni svetac. Zato mu taj blagdan kao i preko »ferija« mnogi dalmatinci idu u Zadar na poklon svecu. Sa sobom vode i djecu. U stara vremena kada nije bilo posebnog prometa djeca su najčešće u grad išla jašući na magarcu ili vozeći se u kolskoj zaprezi.
I tako se približila jesen, Dolaze jesenje kiše. a s njima sjetva pšenice, ječma, raži i drugih žitarica. Dolazi blagdan Svih svetih, kada se kite grobovi. Svečana misa održava se u župnoj crkvi, a poslije podne u novoj crkvi Svih svetih. Isto tako obilježava se Dušni dan ili mrtvi dan 2. studenog kada se održe tri mise. i to prva rano ujutro, nakon održane jutarnje za mrtve u župnoj crkvi. Druga se misa održi u crkvi Gospe od Milosrđa ujutro, a treća poslijepodne u crkvi Svih svetih, iza koje je odrješenje mrtvih. Običaj je da se i u prvu nedjelju studenoga masovno posjećuju groblje. Krajem mjeseca studenoga završava crkvena godina i počinje nova s pripravom za Božić.
Ovim smo kratkim prikazom prošli jednu godinu i opisali onovne činjenice koje su se tokom stoljeća svakodnevnog kršćanskog života događale i razvijale u našem mjestu. Ostali su još mnogi običaji koje nismo spomenuli u ovom prikazu, kao što je svetkovina svake prve nedjelje u mjesecu, ili mlade nedilje kako se zove u Sukošanu. gdje se održava procesija oko crkve sa svetim Otajstvom. Tu su zatim organizirane mnogobrojne pokorničke procesije sa svetim kostima u vrijeme sušnih perioda godine, zvonjenje zvona u slučaju velikog nevremena i si. Nedjelja je uvijek bila veliki blagdan i Dalmatinci nikada na taj dan nisu radili teške poslove, pogotovu ne poslove u polju. Pred crkvom bilo bi prije velike mise puno ljudi koji su se sakupljali za misu. a koji bi vrijeme do njezina početka proveli u razgovoru.
Dalmatinci su, iako radišni ljudi, uvijek nalazili vremena za veselje i zabavu, a pjesma ih je pratila na svakom koraku. Isto lako oni su se dičili svojim mjestom i nastojali da bude što bol je i ljepše. O njemu su pjevali pjesme i radovali se svakom uspjehu u životu, a jedna od tahvih poznatih pjesama svakom dalmatincu je i ova:
»Dalmatinsko ravno polje,
Tu se šeće drago moje,
Drago milo koje mi je,
Uvik virno bilo.«
Dalmatinski narod je u svojoj dugoj povijesti bio uvijek vjeran Bogu. Svakidašnja molitva vezivala ga je s njim. Najčešća molitva koju je dalmatinac molio tri puta bilo je »pozdravljenje«. I kada bi radio u polju, prekidao bi posao, skidao kapu i molio »Anđeo Gospodnji«. Molitvu »pozdrav ljenja« uvijek je završavao jednom lijepom pjesmom Mariji, koja je svih burnih vjekova bila istinska zagovornica Dalmatinskog naroda pred Bogom. Bila je to pjesma »Zdravo ćerce«, kojom i mi završavamo ovaj prikaz običaja nastalih u minulim stoljećima, a koji su dani našoj mladoj generaciji da ili očuva i predade novim naraštajima. U tome neka sv. Kasijan i Majka Božja budu naši veliki zagovornici na nebu. a mlade generacije neka nastave stoljetnu tradiciju svojih predaka molitvom:
»Zdravo ćerce Boga Oca,
Zdravo Majko Boga Sina,
Zdravo zaručnice Duha svetoga.
Zdravo pribiva/ište Trojstva prisvetoga.
Budi pohvaljeno po sve vri me,
Isusa, Marije i Josipa slavno ime.
