U Hercegovini su se svadbe održavale strogo u određeno doba godine: od blagadana Svih svetih do svetoga Andrije, i od Božića do Poklada.
Starinski je običaj da svatovi idu na konjima, jer će tako najbolje iskazati veselje, mladost i snagu puka.
U stara vremena svatovi su se oblačili u crvene kabanice, što bi im davalo još svečanije obilježje i vedrinu. Svatova je bilo u prvo vrijeme od deset do petnaest. Tijekom vremena taj se broj stalno povećavao, tako da u naše vrijeme iznosi ponekad i sto sudionika.
Ranije se pirovalo puna tri dana, a danas svega jedan dan.
Svatove obično skuplja mladoženja i njegov otac.
Najprije se pozove rodbina i dobri prijatelji, a onda svi oni koji su svatovski dužnici.
Naime, običaj je u našim selima da se u svatove ide uzajamno jedni drugima i to se smatralo dugom: ako je netko bio tebi u svatovima, dužan si i ti njemu biti u svatovima.
Od starine se u svatovima određivale razne časti i dužnosti. Najprije se odabere stari svat koji, kao svatovski starješina, rukovodi svatovima a njega su svi svatovi dužni slušati i izvršavati njegova naređenja.
To obično bude ugledan, trijezan i razborit čovjek iz sela.
Buljubaša predvodi svatove i nosi nakićenu bukliju.
Onaj svat koji nosi zastavu naziva se barjaktar.
Za kuma se bira najugledniji i najspretniji čovjek.
On ima tu čast da službeno svjedoči mladencima na vjenčanju, a zadužen je da čuva mladu nevu zajedno s djeverovima.
Djever ima prvi i drugi, desni i lijevi.
Jedna djevojka ili mlada žena ide kao jenga.
Komoedžija nosi za svatove hranu, mezu i piće.
Čauš je svatovski lakrdijaš koji se preruši u prosjaka ili skitnicu. Njegova dužnost je da svatovima zameće šalu i veselje.
Stari svat, buljubaša i barjaktar imaju svoje jamake ili zamjenike. Ostali svatovi nemaju nikakve posebne dužnosti.
