Početak proljetnih poslova
Odlaskom zime i dolaskom toplijih i ljepših dana, užurbanost i živost selila bi iz kuća na polja. Valjalo se pripremiti i u pogodnom trenutku krenuti s poljoprivrednim radovima, pošto su naši strari oduvijek živjeli, gotovo isključivo od poljoprivrede i stočarstva, te se je tomu pridavala osobita pažnja. I ovo je područje života naših ljudi obilježavala uvriježena podjela rada s obzirom na spol i dob, koja se gotovo dosljedno provodila. Točno se znalo što je muški, a što ženski posao, te gdje djeca mogu uskočiti na ispomoć.
Nekada su se njive pripremale za sjetvu, orući drvenim ralom, kojega su vukli volovi, a kasnije konji. Manje su se parcele kopale ili štijale (štihale), ovisno o tome koja se poljoprivredna kultura sadila ili sijala. Oduvijek su ljudi u takvim poslovima pomagali jedni drugima, a naročito rodbina i prijatelji. Posebno su se ispomagali krčeći tvrde ledine i pretvarajući ih u rodne njive. Izvađenim se kamenom odmah obzidavala iskrčena površina, tako da su i dan-danas zidovi, gotovo zaštitni znak raznih sela, kao i uostalom i drugih dalmatinskih sela. Svaki se pedalj zemlje, doslovno morao otimati tvrdomu dalamatinskom kamenu.
U većinu poljoprivrednih radova bila su uključena i djeca, svako prema svojim mogućnostima i dobi. Nakon oranja i sijanja žita, njivu je valjalo pobranati tj. poravnati i koliko-toliko zatrpati posijano sjemenje, te ga na taj način zaštititi od ptica, a djeca su upravo čekala trenutak kad će moći sidit na brani, koju su vukli konji.
Nekadašnja zastupljenost žena u poljoprivredi
Gdje god bi išle, žene su sobom nosile kosir i uže, te se kući vraćale s brimenom drva na leđima. Ljudi su točno znali kad je vrijeme za koju rađu; kad valja zagnojit vinograd, obrezat lozu, očistit zapirke, sumporat, polit modrijolom, (modra galica) okopat itd. Pored vinogradarstva i proizvodnje vina, što je oduvijek bio primaran posao, ljudi su se naročito bavili i žitaricama i to u prvom redu pšenicom, kukuruzom, ječmom i zobi. Također se znalo, ovisno o sastavu tla, koja je kultura rodnija na pojedinoj parceli, tako da se neke poljoprivredne kulture, naročito žitarice, nisu sijale nasumce i bilo gdje, nego planski.
Svakako da je pšenica, od svih kultura, bila najzastupljenija na ričičkim poljima. Sve faze uzgoja ove žitarice, kao i ostalih, iziskivale su mnogo truda i znoja. Govorilo se: “Uz Božju pomoć, da rodi šenica, bit će i kruva.” Kad bi dozrela, pšenicu je valjalo požeti ili pokositi. To se radilo veoma pažljivo, tako da što manje zrna ostane na njivi. Dok nije bilo kosa za košnju, žito se želo srpovima, što su uglavnom obavljale žene, a košnja se smatrala muškim poslom.
Košenje pšenice
Da bi pšenica bila što urednije pokošena i da se što manje osipa, na kose se stavljala jednostavna naprava tzv. slagača. Slagača se za žito radila od jasenovih grana, a montirala se od ušice kose do otprilike jedne trećine kosišća, tako da se jasenova grana savije na tom dijelu u luk i dobro učvrsti. Paralelno s oštricom kose postave se dvije željezne šipke, dugačke tridesetak centimetara, koje su sastavni dio slagače koje su obuhvaćale pokošeno klasje, a lučno savijena grana ga uredno slaže na tlo. Ovakva kosa, u rukama vještog kosca, bila je veoma učinkovita. Svaki je kosac uza se morao imati brus za oštrenje i vodu kojom se prije brušenja vlažila kosa. Brus se držao u vodiru, nekoj vrsti futrole za brus, a izrađivao se od izbušenog drveta ili se za tu svrhu koristio goveđi rog. Kada bi se kosa toliko oštetila da samo oštrenje više nije pomagalo, oštrica se kose morala klepati (izravnati), posebnim čekićem na malom nakovnju koji se zabijao u zemlju. Zatim su žene skupljale žito i slagale u brimena, te s pažnjom prenosile do guvna. Prije je vršidbe guvno valjalo pripremiti, tj. očistiti od trave, poravnati i dobro učvrstiti stožinu. Vrlo se konjima, a nekada se to radilo i ručno, tj. mlaćenjem. U toku same vršidbe odvajala se slama, koja je kasnije služila za zimsku ishranu stoke, a zrno je ostajalo na dnu. Nakon vršidbe, zrnje žita se vijalo (pročišćavalo) od pljeve i prašine, na povjetarcu, tako da se posebnom drvenom lopatom (vijarom) sve zajedno izbaci u zrak, gdje bi vjetar plivu i prašinu odnio na stranu, a čisto bi zrnje padalo na pripremljenu žaku, ceradu ili što drugo, gdje bi se skupljalo. Kad je i to bilo gotovo, žito je još jednom trebalo pročistiti od kukolja i sitnog kamenja, a to se radilo prosijavanjem u rešetu. (Kao sito samo krupnijih rupa.) Tek je tada žito bilo spremno za mljevenje.
Koliko se u selu sijalo krušarica, govori i podatak da su nekada aktivne i mlinice, Žito se mjerilo na kvintale (Jedan kvintal =100kg). Mlinar je usluge mljevenja žita naplaćivao ujmom ili ušurom. Od svake bi žake uzimao određenu količinu za sebe.
Važnost kukuruza u nekadašnjoj prehrani
Kukuruz je također bio važna krušarica, jer se od njegova brašna pekao ukusan i kvalitetan kruh i nezaobilazna, nekada, gotovo svakodnevna -pura. Osobito se kod nas pura konzumirala s kiselim mlijekom ili začinjena s prepečenom slaninom. I krumpir je također bio veoma zastupljen i važna poljoprivredna kultura, te jedna od rijetkih, uz grožđe, koja se uzgaja i danas.
Veliki dio posla otpadao je i na pripravu hrane za stoku. U tu se svrhu sijala zob i djetelina, a trava se kosila gdje je to god bilo moguće i spremala u pojate. Što nije stalo u pojate moralo se uplastiti. Stoka se u zimskim, ili danima kad nije mogla biti na ispaši prehranjivala i grmom. Žene su ljeti odlazile na brda i čemušale grm, tj. brale izdanke mladih listova graba i jasena. Kao prostirka ispod stoke služilo je suho otpalo lišće, (šušanj) kojega su žene skupljale u ranu jesen u imbulje.
Sječa šuma i drva za ogrijev
Nakon drugoga svjetskog rata ondašnje su vlasti pokušavale kontrolirati neplansku sječu drva, (a zapravo su i na taj način željeli kontrolirati cjelokupan život svojih podanika) te su u svrhu zaštite svekolikoga narodnog dobra, postavljali poljare. Oni su pazili da ljudi ne sijeku drva u državnom dijelu i ne iskorištavaju ostala državna blaga za svoje potrebe. Poljari su, također, obilazili i čuvali i privatna polja i šume ukoliko bi im se to platilo. Ukoliko je netko bio uhvaćen da sječe drva za ogrjev u tuđoj ili ne daj bože u općinskoj šumi (muši), odmah bi mu bio zaplijenjen alat za rad i sve što bi poljar zatekao kod njega. A znalo se događati da poljari otjeraju svojoj kući i stoku zatečenu na ispaši na tuđoj livadi. Tada je on određivao naknadu za počinjenu štetu. Ukoliko se nisu mogli dogovoriti oko visine naknade, poljar je slučaj stimao, tj. prijavio općinskim vlastima koje su onda slale tzv. stimadure, te su oni procjenjivali nastalu štetu i visinu naknade koju je prekršitelj morao platiti. Roditelji su upozoravali djecu; – nemoj da ti krava uđe u tuđu šćetu, bojeći se poljara i plaćanja eventualnih kazni.
Ako bi kakve vremenske nepogode zaprijetile ljetini i urodu bogobojazni bi narod svoje poglede i molitve upravljao k nebu. Osobito, ako bi zaprijetila krupa, tada su se oglašavala i crkvena zvona. Vjerovalo se, što je i naučno dokazano, da jača zvona svojim zvukom mogu pokrenuti i rastjerati niže slojeve oblaka, te na taj način osujetiti i krupu. Mještani bi iz kuća iznosili raspela, te molili: “Biži biži Irudica, majka ti je poganica, od Boga prokleta, od Svetoga Ivana raspeta.”
Tradicionalni povrtni vrtovi
Za voćke i povrtnice nije bilo previše mjesta na njivama, a obično su ih ljudi sadili uz rubove samih njiva i vrtova, te u blizini kuća. Uglavnom su to bile trešnje, višnje, orasi, bajami i smokve, a od povrtnica, blitva, kupus i rašćika. Ova povrtnica latinskoga imena – Brassica oleacea, krupnoga zelenog lišća, (iz porodice kelja) bila je česta na jelovniku ričičkih kućanica, a poglavito zimi, spremljena s koštradinom, (suhim ovčjim mesom) slaninom ili kakvim drugim suhim mesom. To je povrtnica posebno bogata željezom i nekim vitaminima, a može preživjeti i ekstremnije zimske uvjete, te je, stoga, uvijek bila zahvalna za pripravu objeda. Inače je rašćika izvorna povrtnica, od koje su, kasnije, križanjem nastali glavati kupus i kelj. Dosta je rasprostranjena i u južnomu Portugalu te se koristi za ishranu ljudi. Od povrća su se još uzgajali: kapula, luk, ćićerka, (vrsta graha) pomidore, krastavci, mrkva i neke zelene salate. Tek se u novije vrijeme pokušavalo i s plantažnim uzgojem voća i povrća, no to je brzo zamrlo.
Stočarstvo je, također, bilo veoma zastupljeno, ali uglavnom za osobne potrebe. Ljudi su najviše uzgajali krave, ovce i koze –zbog mlijeka i mliječnih proizvoda, svinje i kokoši za ishranu, te konje i magarce kao tegleću marvu.
Domaća upotreba i prerada mlijeka
Stare žene su oduvijek znale proizvesti dobar i kvalitetan sir te maslo visoke kakvoće. Tako su ljudi, mladom maslu, pored hranjivih, pripisivali i ljekovita svojstva. Mlado se maslo najčešće stavljalo na rane i opekline. Svježe se pomuženo mlijeko prokuhavalo u tzv. vareniku. Dio se ostavljao za djecu, a ostatak pustio da se prirodnim putem ukiseli. Tada se mlijeko melo, (žbatilo) u stapu, posebnom drvenom napravom koja se zvala mećaja. To je bio dugačak drveni štap, na vrhu kojega je bila nasađena okrugla, drvena, perforirana ploča. Melo se sve dotle dok se mliječne masnoće ne izdvoje od ostatka mlijeka, te tako izdvojene i ocijeđene spremale. To je bilo mlado maslo, koje se kasnije pretapalo, te je tako pretopljeno, moglo duže sačuvati svoja svojstva.
Sir se radio tako da mlijeko odstoji dvadesetak sati i ukiseli se prirodnim putem. Skine se vrhnje, a preostalo se mlijeko kuha oko sat i pol. Kad se ohladi i postane mlako, gusta se smjesa dobro procijedi, soli po želji i stavlja u posebne drvene kalupe te se formira željeni oblik sira, koji se kasnije sušio prema želji.
I onaj ostatak, već iscijeđenoga mlijeka -sirutka, nije se bacao, nego se koristio u prihrani svinja. U novije se vrijeme sirutki pripisuju i neka ljekovita svojstva.
Vuna i upotreba vune
Ovčja je vuna bila posebno dragocjena. Nakon striženja ovaca, vuna se prala da se ukloni prljavština i masnoća, te sušila na zraku. Nakon toga se vuna razvlačila prstima te raščešljavala posebnim parom oštrih češljeva, malo savinutih vrhova –gargašama. Tako se odvajala grublja od finije vune, te je grublja služila za izradu užadi, a finija za razne odjevne predmete. Žene su pređenjem vune pomoću kudilje i vretena proizvodile vuneni konac, od kojega su kasnije plele vunene (suknjene) čarape, kape, džempere, prsluke i druge odjevne predmete.
Zahvala za tekstove i teme Vinku Paviću i portalu IMOArt
