Kazivači ističu da se u dalmaciji najviše radilo o zemji i sa živinon. Najvažniji posao zemji bio je s vinovom lozom i maslinama. Najviše posla, posebice nakon napada filoksere, bilo je s vinovom lozom. Krajem rujna počinjala je jematva. U trgačini je sudjelovala cijela obitelj. Grožđe se s trseva odvajalo brtvelunon, odlagalo u mali sud ili kovu, a onda prebacivalo u velike kove ili kasete od pedesetak kilograma, koje bi se natovarile na magare ili mazge i prenosile do kuće. Tamo se grožlu prebacivalo u badanj u kojem se gnječilo nogama i odnosilo lurnal. Nakon prerade vina, od dropa bi se ispeku koji lita? rakije koja se u kući pila za blagdane i služila ka likarija.
Uzgoj maslina bila je jednako važna poljodjelska djelatnost. Krajem studenoga počinjala je kanala, branje maslina, u kojoj je također sudjelovala cijela obitelj. Svaki zaselak imao je kameni turanj za proizvodnju ulja. Od 1911. godine, kad je kupljena prva hidraulična preša, mještani sve više koriste usluge Uljarske zadruge smještene u zaseoku Kraj. Maslinovo se ulje tijekom godine čuvalo u konobi u kamenicama, velikim kamenim posudama koje su Tučepljani kupovali na Braču.
Dok je uzgoj vinove loze i maslina na srednje velikim gospodarstvima uglavnom zadovoljavao potrebe domaćinstva i rjeđe bio namijenjen prodaji, smokve, višnje i bajami uzgajali su se najviše radi prodaje. Zbog visokih otkupnih cijena, na komadićima stobodne zemlje gdje se uz prstove se uzgajao i buvač, a nakon pedesetih počela se saditi lavanda i proizvoditi lavandino uje.
Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebice buvača, osiguravao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nisu uspijevalo. Obitelji koje su imale stanove i zemlje na brdu sijale su po planinskim docima šenicu, ječam, raž i zob, ali su brdski prinosi rijetko zadovoljavali potrebe domaćinstva. Zato je većina obitelji žito nabavljala u Vlaškoj i Hercegovini razmjenom ili kupnjom. U Tučepima je tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća radilo pet mlinica smještenih niz potok koji je izvirao na Orašću. Nakon njihova zatvaranja, žito se nosi u Podgoru di su bile velike vode. Od tridesetih godina domaćice sve više miješaju brašno iz mlinica s kupovnin brašnon za pravit lazanje i kruv ispo cripnje ili onoga iz krušne peći.
Da je uzgoj žitarica na brdu bio tek sporedna djelatnost, razabire se i iz iskaza jednog kazivača da su se šenica ozimica i ječam sadili za izminit kumpir, Što odgovara biološkom nadohranjivanju tla postupkom plodoreda. Dvije godine uzastopno sadio se krumpir, a treću se na istoj površini sadila pšenica ili neka druga žitarica, nakon čega bi opet došao red na krumpir. Brdski doci bili su i rasadišta kupusa. Inače, kupus se zajedno s blitvom, rodakvon i tikvama uzgajao u vrtlima oko kuća i uz potoke. To je bilo i jedino povrće koje su dalmatinci poznavali sve do novijeg vremena.
Slično je bilo i s voćem. O njegovoj sadnji i uzgoju nije se posebice brinulo ako nije služilo otkupu, pa su se potrebe za vitaminima u prehrani često zadovoljavale sezonskim plodovima samoniklog bilja kao što su npr. bile crne gjoginje. Osim grožđa koje se svježe ostavljalo na višalici više tjedana, višanja, svježih smokava koje su se ile sa cabla uz vitu kruva, te suhih smokava i bajama, koji su se tijekom godine čuvali ka oči u glavi u škrinji pod kjučen, u pojedinim mjesecima bilo je još murava, kostela, malih crjeni jabuka ili krušaka divjakinja. Uz kuće nekih obitelji bilo je još trešanja i orava.
Stočarstvo je sve do Drugoga svjetskog rata imalo istu važnost kao vinogradarstvo i maslinarstvo. Odživine se najčešće drže ovce i koze. Obiteljsko bogatstvo mjerilo se veličinom zemlje, odnosno brojem cabala maslina i brojem vinograda, ili po broju ovaca i koza. Srednje imućna obitelj imala je po 10-12 ovaca i 4-5 koza, pa je nekoliko puta tjedno pravila grudice sira. Ljeti se zbog velikog broja bravi po planinskim stanovima moglo zateći i po 200-300 pastira. Krajem prve polovice stoljeća stada se naglo smanjuju, posebice glede broja koza. Bio je običaj da se ovce, koze i janjci kolju o Sisvetin. Ovčje i kozje meso ostavljalo se posoljeno desetak dana u biguncu, a zatim se dva-tri tjedna sušilo u dimavici da se dobije kaštradina. Janjeće se meso prodavalo u gradovima. Od početka stoljeća počinju se sve više držati svinje: Nije bilo kuće koja nije ranila gudana. Sta ćeš ist zimi oko nema gudana!?
O Božiću su se klali, solili i sušili. Domaćini najveću pažnju posvećuju sušenju pršuta. Pršute bi svak čuva i šćedija, jer su oni potvrđivali domaćinovu vještinu i donosili više novca u kuću s kojim je tribalo jope kupi gudana. Osim pršuta, prave se i duvenice, a znala se poprigat bržola i stavit u mast zapriko zime. Većina obitelji držala je i po nekoliko kokoši koje bi, zbog lisica, noću zatvarala u kužinu.
Od teglećih životinja srednje imućne obitelji držale su magarad i mazge, dok su najbogatiji imali još i konje. Njih su uglavnom koristili muškarci za prijenos većih tereta, posebice za vrijeme jematve i kanate, dok su svakodnevne terete najčešće prinašale žene na kostima.
Jedna od djelatnosti koja početkom stoljeća još nije bila osobito razvijena u dalmaciji bilo je ribarstvo. Iako je ono imalo relativno dugu tradiciju na našem primorju, ulovom ribe bavile su se samo one tučepskih obitelji koje su živjele na Kraju ili u zaseocima bliže moru. Od druge četvrtine stoljeća na ribu odlazi sve više mještana.
Ostale djelatnosti Dalmatinaca
Zbog vrlo skromnih mogućnosti domaće proizvodnje, dalmatinci su dio svojih potreba uvijek namirivali razmjenom ili kupnjom koja je ovisila o mogućnosti prodaje domaćih proizvoda. Već je rečeno da se najveća razmjena obavljala sa Zagorom i Hercegovinom, kamo su dalmatinci odvozili sol, ulje, vino, rakiju, suhe smokve i ponekad sušenu ili priganu ribu, a od tuda dovozili žitarice, jaja i obrtničke proizvode. Prodaja se pak usmjeravala naporat u Makarsku i Podgoru, gdje su se skupljali trgovci i preprodavači iz cijelog primorja.
Novcem od prodaje u gradskim se dućanima kupovala odjeća, obuća, alat i neki prehrambeni proizvodi. U selu su se nabavljale samo najosnovnije namirnice. Male trgovine mješovitom robom, tzv. komeštibele u kojima se prodava cukar, rizi, rotam itd., a postojala je i Hrvatska pučka blagajna u kojoj se prodavalo cinije.
Dobru zaradu donosile su krčme ili gostijone koje su bile središta društvenoga i političkog života dalmatinskih muževa. Nalazile su se u sredini sela. U njima se prodavalo vino, rakija i suvi kolači. Gostioničarske usluge mogli su koristiti samo mladići i oženjeni muškarci koji bi nedjeljom nakon mise i užine išli svratit na žmuja vina, bacit pismu, zaigra šije-šete i buće. Obično se pilo žuklo, a rjeđe cijelo vino ili rakija, pa je bilo nužno da vino bude dobre kakvoće. Dalmatinci su govorili da brez ruma nema šturuma, pa su prigovarali gostioničaru ako je točija vino su malo maligana, što je značilo da ga razvodnjava.
