Po narodnoj pjesmi oblači se djevojka i u muško odijelo i ide u momkovu kuću. Prekrasna je upravo pjesma o Crničića Ajki, po kojoj Ajka na ženske haljine oblači muško odijelo:
Oblačila burundi košulju. Pod košulju pulli čiftijane. Na košulju pullali ječermu. Opasa se mukademom pašom: Mukademu otpustila rese. Pod njome se crna zemlja trese. Pa oblači minjeviš čaksire. Na čaksire zelenu dolamu. Na dolamu zelena-fermena, Opasala pasa traboloza.
“Ona zadi dva para pušaka,
A meñu njih palu pozlaćenu.
Sakupila sitne pletenice,
Oblačila kalpak zerhadiju.
Po kalpaku od zlata ensiju.
Sjaje joj se lice kroz ensiju
Kano misec od petnaest dana.“
Jajački dizdar poznat je u narodnoj pjesmi kao velika junačina. Kada je to čula Alta Atlagića obuče se u odijelo carskog kapidžije i ode u dvore jajačkog dizdara, da se na svoje oči uvjeri je li on uistinu takav junak kako ga pjesma opisuje. Kada je došla u njegove dvore, zaište od dizdara vode, a on:
Ode dizdar majci u odaju,
Pa besjedi ostarjeloj majci:
»Muti, majko, šerbe od šećera.
Da napojim carskog kapidžiju,
Mnogo j’ nalik Alti Atlagića.«
Govori mu ostarjela majka:
»A moj sine, jajački dizdare.
Da to nije kakva uhodica.«
Od dana prošnje pa do vjenčanja nije uvijek isti razmak u vremenu. Ako je spreman momak, a napose djevojka, vjenčaju se već iza nekoliko dana, ponajviše u nedjelju ili u četvrtak, ili kako naši Muslimani kažu, uoči petka ili ponedjeljka. Ako djevojka nije spremna, pričeka se dok se spremi, ali rijetko kada čekaju dulje od mjesec dana. U odličnijim i bogatijim muslimanskim kućama, gdje se čine velike priprave za svatove i gdje pozivaju rođake, znance i prijatelje izbliza i daleka, ne žure se sa vjenčanjem, jer treba vremena dok se sve priredi, i dok se uzvanici saberu.
Vjenčanje se obavi skoro uvijek uvečer, ili u neko doba noći. Mladenci se mogu vjenčati ili pred kadijom ili njegovim većilom, zamjenikom u mehćemi, uredu, ili u momkovoj ili djevojčinoj kući, kako to mladenci i njihovi roditelji žele. U najviše slučajeva ne vjenča mladence niti kadija, niti njegov većil, nego kadijinom dozvolom onaj hodža iz čijeg je džemata mladoženja. Narodna nam pjesma kaže doduše, da se mladenci u mehćemi vjenčaju, ali to će biti vrlo rijetko:
Ja sam služio u Maglaju na Bosni, gdje su skoro sami Muslimani, zatim u Livnu, Bihaću, Banjaluci i Sarajevu, poznajem dobro Mostar, Doboj, Žepče, Zenicu, Tešanj, Glamoč i Županjac, pa premda se vrlo zanimam za život i običaje naše braće muslimanske vjeroispovijesti i premda sam o toj stvari sa više uglednih i učevnih Muslimana govorio, moram priznati da nijesam čuo ni za jedan slučaj da se je ko u mehćemi pred kadijom ili njegovim većilom vjenčao.