KANJUŠ / KANJUŠAR –
Na poštama gdje su ribari lovili ribu dolazili su pojedinci iz obližnjih sela ili okolnih baština, u trenutku vađenja ribe iz mreže (ponekad su pripomogli ribarima u poslu) nadajući se da će im ribari udijeliti dio ulovljene ribe, što su u pravilu redovito činili. Ljudi koji su na taj način sudjelovali u diobi ulova zovu se kanjušari, a dio ribe koji su dobivali zove se kanjuš. Gospodar je sam odlučivao o tome hoće ii primiti kanjušara i pri tome ocjenjivao je li vrijedan, pošten, poslušan i koliko ima volje i sklonosti za ribarenje. Kanjušar je u družini imao “propisane radne zadatke”. Radio je sve što mu se zapovjedilo, ali samo jednostavne i pomoćne poslove. Može se reći da mu je glavni posao bio prije odlaska trajte na postu, skupit “uze” (konope) i unijeti na levut, “nalojit” vesla, “osekat” more iz levuta, biti gospodaru u blizini ako mu što treba. S vremenom kanjušar kao “radno mjesto” iščezava, a i kanjuš kao dio ulova se mijenja. Svaki družinar postaje u isto vrijeme kanjušar, ako se na dopustiv način domogao kanjuša. Kanjuša se mogao domoći svaki družinar ako je imao sreće da je inčetana riba došla u “njegov dio” mreže ili ga se domogao kao nagradu za više uloženog rada od ostalih družinara. Također, riba koja se izdvoji iz jata i zaluta i inčeta u “pahu” mreže i u izvlačenju mreže dospije do nekoga od družinara, pripada tome družinaru i njegov je kanjuš.
KOMUCANJE –
Način diobe ručka / raspodjela ulova sistemom sreće. U plivarici je znalo biti 18 do 20 ljudi. Ako se ulovilo nešto bolje ribe, onda se znalo se napraviti 18-20 gomilica (hrpa) od te ribe i pritom se vodilo računa o kvaliteti i kvantiteti. Vlasnik bi, nakon što su se ribari okrenuli leđima, pitao kome ova, kome ona gomilica ribe.
MRAK/ SKUR –
Vrijeme od 20 dana ribanja u mjesecu. Svaki ribolovni mrak je toliko trajao. Od pamtivijeka je znano da se može ribariti 20 dana u mjesecu, dakle za vrijeme mraka, a 10 dana za punog mjeseca ribanje se prekidalo. To se vrijeme nazivalo misec ili tund.
REMCICAT –
Tegliti. Za ljetnu mrežu potreban je bio levut, svićarica sa svićom, klasična svićarica i mala barka. Pošto se nije imalo novca za kupnju motora za sva 4 čamca, uzimao se jedan levut koji je sve vukao, odnosno teglio kad se odlazilo na postu,
TRAJTA –
Drugi naziv za imbruj – kasnije i za cjelokupnu posadu. Može se reći da upotrebom mreže trajte-plivarice ribarenje u postaje pravo poduzetništvo i ozbiljna gospodarska grana koja je zahtijevala velika novčana ulaganja i zaposlenje značajnog broja ribara. Osnovno sredstvo za opremanje moderne trajte je mreža plivarica. Ona je bila dugačka oko 200 metara, visine oko 50 metara i ukupne težine između 550 i 600 kilograma. Osim mreže bio je potreban i levut (veći ribarski čamac) dužine između 8 i 10 metara, dvije barke svićarice (čamci koji su na pramcu imali montirano svjetlo za vabljenje ribe) i mala barka (čamac koji se koristi kod imbruja i u kojeg se ubacuje ulovljena riba). Ovome treba dodati i 2 “petromax” ferala na petrolej jačine između 1000-2000 svijeća. Cjelokupnu trajtu činilo je između 18 i 20 ribara družinara :
– 7 u levutu i 6 veslača i 1 patrun (u potegaći on je bio vlasnik i upravitelj, tj. voditelj pothvata, a njegovo mjesto je bilo u krmenoj porteli odakle je nadzirao cjelokupni ribolovni proces, dok u modernoj trajti plivarici patrun više nije osoba u levutu već on prelazi u “malu barku” i on se naziva gospodarom)
• po 4 svićara u svakoj svićarici – svlćar je možda najznačajnija osoba u trajti.
Njegovo je mjesto u porteli od prove (drugi naziv bukaporta – otvor sa poklopcem na pramcu broda). Zadaća svićara je da nađe ribu i da je dovede u zamet. O njegovoj vještini i znanju često je ovisio uspješan ulov. On nije vidio ribu, već je prema pjeni znao gdje je riba jer je ona ispuštala mjehure zraka koji su izbijali na površinu. Dakle, svićar je ribar “uz sviću”.
Ribarenje na vesla
