U Slavoniji šljivovica ima gotovo mitsku poziciju. U prošlostiŠokadije nije bilo kuće ili zadruge koja nije imala voćnjak-šljivik: ispod podkućnice ili negdje na stanu pod šumom. Ako je šljiva urodila-donosila je novce ukućanima : pekao se pekmez, sušila za zimu, a najviše je išla za rakiju. U 19.stoljeću pečenje rakije je obavljano u lončarskim kazanima, odnosno kotlovima. Svi dijelovi su bili od pečene zemlje. Poslije su ih zamijenili oni od kovine. Bogatiji Šokci su nekada u okviru svojih okućnica imali pecare, posebne prostore zapečenje rakije s kacama i rakijskim kotlom, kazanom, a svi drugi najčešće su posuđivali rakijske kotlove od njihovih vlasnika za pečenje svoje rakije, kako se to i danas radi, na ušur, na ujam. Naknada po kotlu obično je bila 1 litra rakije.
Prije pečenja rakije šljiva je ostavljena određeno vrijeme da omekša u velikim drvenim kacama, najčešće tri tjedna. Kace su bile zapremine 25-28 akova ( 1 akov-50 litara). Šljiva je destilirana procesom pečenja u rakijskom kotlu, pretvaranjem pare i njihovom kondenzacijom kada se tekućine pročišćavaju, odnosno razdvajaju sastojci smjese, što je najčešće trajalo oko dva sata, nakon čega se dobivao destilat različite kakvoće.
U najvećem broju sela Šokadije, prva najača rakija u procesu pečenja, odnosno prvi mlaz naziva se bašica ili prva patoka, a najslabija zadnja rakija -patoka. Smatra se da je rakiju najbolje spremiti i držati u dudovom buretu, po kojem je znala dobiti specifičan miris, ukus i posebnu zlatnu boju. Općenito se kaže kako je najbolje da odleži, što starija to bolja.
U prošlosti šljivovica je bila neizostavna tijekom obavljanja različitih poslova i običaja uz rad: oranje, sjetva, kosidba, kupljenje sijena, žetva, komušanje kukuruza, tijekom čijanja perja, sijela, oko svinjokolje, kirijašenje… Ona je obavezna i za određene časti : za Badnjak se u Šokadiji pila medena rakija, nazdravlja se rođenju djeteta, u svatovima…
Jedna nardona slavonska pjesma koja govori o šljivovici:
Alaj’ sam se rakije natuko
jedva sam se do kuće dovuko!
Dođi diko ranije, pa ćeš piti rakije,
Ja ću piti limunadu pa me ljubi mladu!
Pila cura šerbeta, pa je spala s kreveta,
A ja pijo rakijice pa joj ljubim lice!
Oj rakijo, alaj bi te pio,
Kad bi tebe od koga dobio!
Imam muža jedna mu je mana,
Samo voli biti kod kazana!
U današnje vrijeme EU donosi nove odredbe zakona o trošarinama i strogih europskih direktivakoja će uništiti tradicionalnu proizvodnju čuvene slavonske šljivovice – pitanje je o kojemu su raspravljali voćari – proizvođači domaće rakije s područja istočne Hrvatske, u utorak, 7. veljače u Slavonskom Brodu na ‘okruglom stolu’ kojega je organizirala Hrvatska poljoprivredna komora. Naime, zbog skupih trošarina i neisplativosti proizvodnje, mnogi vlasnici obiteljskih gospodarstava ozbiljno razmišljaju o prestanku proizvodnje rakije usprkos njihovu znatnom ulaganju u vlastita gospodarstva, jer ih se tretira kao industrijske proizvođače. O toj problematici govorio je magistar Mijo Gašparović iz javne poljoprivredno savjetodavne službe, upozorivši da su mnogi već porušili svoje šljivike.
Evo jasne zakonske odredbe: proizvođač koji za prodaju proizvede do tisuću litara rakije, godišnje plaća trošarinu od 53 kune po litri čistog alkohola s time da trošarinu moraju platiti u roku od 30 dana nakon proizvodnje. Za one koji proizvedu više od 20 litara čistog alkohola godišnje, obavezni su platiti trošarinu čak i onda ako svu rakiju sami i popiju. Trošarina iznosi od 25 do 30 kuna po litri rakije, ovisno o postotku alkohola u rakiji. Tu nema nikakve računice, smatraju šljivari, koji već dugo pokušavaju izboriti smanjenje trošarina.
Neodrživa je situacija po ovakvim Zakonima, poručuju. Kontrole po registriranim obiteljskim gospodarstvima već su krenule. Tko ne plati trošarinu, propada. A riječ je o opstanku stoljetne tradicije naših predaka – proizvodnje nečega što je brend i izvrsnost samo po sebi – domaća slavonska šljivovica.
Kako šokci peču rakiju?
Za pravog Šokca pečenje rakije nije samo puki posao koji se odradi na brzinu nego višestoljetna tradicija koja ima svoje zakonitosti … ili ,,adet”, trud koji se na kraju isplati litrama i litrama šljivovice što ugodno grlo grije. Rakija se peče od bijelih i crnih šljiva. Tako su radili naši (pra)dide i dade. Dok se rakija peče valja nešta i prizalogajit’ iz kuće se donese slanine, probode se na štap, pa se peče. Rakija se peče na ,,kazane” tj. broj koliko se puta ,,nastavi”. Njekada je skoro svaka kućna zadruga imala kazan za peći rakiju, a danas ih imaju samo pojedine kuće, većinom one koje imaju više šljiva. Oni koji nemaju posude tj. kazan, posude i za to daju gazdi (vlasniku) ,,ušur” jednu litru rakije po kazanu. istrese ,,kom”. Kom se danas baca, a prije je, u nedostatku stočne hrane, služio za ishranu svinja. Pogled na vreli kom izaziva nelagodu. Jer, da se prolije po nekome, zaradio bi taj gadne opekline. Kada se izlijeva kom, djeca nemaju šta raditi oko kazana. Nastavak pečenja rakije nakon ,,rušenja” kazana zovu ,,nastavljanje” – u kazan se stavlja novi kom, a na spoj kape i peći, s kojeg je prethodno skinut stari, uvijek ide novi sloj mekinja.
Ako bi šljive stuk’o mraz ili zbog kakve druge nedaće, pekla se rakija repovača. Repa se nariba i sku’va, a kom u kaci mora odradit’ osam dana i tek onda kreće pečenje rakije – repovače. Jaka je to rakija, po 17 gradi, i miriše po zemlji. U vrijeme Austro-ugarske, na snazi je bila svojevrsna prohibicija. Država je htjela imati kontrolu nad svim, pa i nad proizvodnjom te potrošnjom rakije. Otada i pjesma : ,,Peče čiča rakiju” … Hoće li Hrvatska pri ulasku u Europsku uniju sačuvati običaje i tradiciju pečenja rakije, a ne da ga zabrane, k’o u vrijeme neke prohibicije, skrivanja s kazanima.
Ima kazana različite veličine, većinom od 60, 80 ili 100 litara. Početak ili ,,zastavljanje” kazana je kada se stavlja ,,kom”, zatim se obdržava vatra već prije ,,podložita”. Većina kazana za rakiju starih, nestalo je u našim slavonskim selima za vrijeme Prvog svjetskog rata, jer ih je vojska pokupila za izradu raznih potreba. U velikim drvenim ,,kacama” se držala sakupljena šljiva, koja nakon nekoliko tjedana započne ,,raditi”, prije toga se povremeno mora mješati kom. Nakon ,,pristavljanja” istovremeno na spoju peći i kape kazana stavlja se i provjerava ”dihtung” od mekinja. Kotao se u početku loži sitnijim drvima da kom brže provri i pretvori se u alkolholnu paru koja kroz dugu cijev odlazi u kazan u kojem cijev spiralno prolazi kroz spremnik s ‘ladnom vodom koja paru ‘ladi i pretvara u rakiju. Prva koja poteče zove se bašica, jaka je od 22 gradi. Potom curi normalna rakija a zadnja curi ,,patoka” u kojoj je tek nekoliko gradi. Ne mješa se s ostalom rakijom, al’ se na kraju i ona iskoristi, ispeče (pripjecanje). U početku je rakija bezbojna, no ulijeva se u (h)’rastovu burad, od čega nakon 4-5 mjeseci poprimi zlatnožutu boju.
Prije su ljudi oko kazana sjedili do dugo u noć. Znalo se popit, zapjevati al se htjelo i pojest, pa se znlo otići u nečiji kokošinjac po par kokoši, koje bi ,,ošurili” vrelom vodom iz kazana ili u komu, a ispod kazana su potom pekli u tepsijama. Kažu, bio je to pravi specijalitet. Prije se pekla slabija rakija, a iz razloga da je bude više. Tada je 12, 13 gradi bila ekstra jaka rakija, a danas se računa kao slaba. Danas se u prosjeku po kazanu ‘vata oko 8 litara rakije, po 17 gradi. Na kraju se čeka da iscuri ,,patoka” te se ,,ruši” kazan, jedan skida cijev (lulu), drugi skida ,,kapu”, pa se istrese ,,kom”. Kom se danas baca, a prije je, u nedostatku stočne hrane, služio za ishranu svinja. Pogled na vreli kom izaziva nelagodu. Jer, da se prolije po nekome, zaradio bi taj gadne opekline. Kada se izlijeva kom, djeca nemaju šta raditi oko kazana. Nastavak pečenja rakije nakon ,,rušenja” kazana zovu ,,nastavljanje” – u kazan se stavlja novi kom, a na spoj kape i peći, s kojeg je prethodno skinut stari, uvijek ide novi sloj mekinja.
Ako bi šljive stuk’o mraz ili zbog kakve druge nedaće, pekla se rakija repovača. Repa se nariba i sku’va, a kom u kaci mora odradit’ osam dana i tek onda kreće pečenje rakije – repovače. Jaka je to rakija, po 17 gradi, i miriše po zemlji. U vrijeme Austro-ugarske, na snazi je bila svojevrsna prohibicija. Država je htjela imati kontrolu nad svim, pa i nad proizvodnjom te potrošnjom rakije. Otada i pjesma : ,,Peče čiča rakiju” … Hoće li Hrvatska pri ulasku u Europsku uniju sačuvati običaje i tradiciju pečenja rakije, a ne da ga zabrane, k’o u vrijeme neke prohibicije, skrivanja s kazanima.
Rakija je orijentalni izraz za alkoholno piće koje se dobiva destilacijom provrele, fermentirane komine voća, biljaka ili žitarica, što je različito od kraja do kraja Lijepe naše. U Slavoniji se rakija najčešće pekla od šljiva : šljivovica…- ljuta, vrlo jaka i nasuprot meka, rakija s malim postotkom alkohola.Prepečenica je ona rakija koja je i dva puta pečena. Istodobno pekla se rakija i od grožđa : lozovača, od grožđanogkoma, odnosno tropa : komovica, komovača, tropica…kao i od duda: dudovača. U nekim selima Đakovštine i brodskog kraja uz druge rakije, pekla se i repovača, rakija od šećerne repe koja je rezana i kuhana, posebice onda kada šljive nisu rodile. Na području Gradiškog kraja oživljen je običaj pečenja rakije od kukuruzovine – kuruze. Starinska ”Ižimača” u istočno brodskom mjestu Beravci je priredba, u kojoj se uz pomoć konja u sačuvanoj ižimači kružnoj drvenoj napravi, mljevenja i tiještenja jabuka u sok, jabukov mošt. Od kojega se nakon nekog vremena peče rakija – jabukovača.
Rakija, šljivovica slavonska, ”iz ‘rastovog ili dudovog bureta”, ponijela je slavu Slavonije svijetom. Ona je lijek i umornom, objesnom i prkosnom tijelu i duši. Bez nje se u Slavoniji, ne događa ništa važnijega: od rođenja pa do smrti. Ona je svojevrsni životni eliksir Šokaca, afrodizijakum. Daje im snagu i nudi veselje.
Svaki narod ponosan je na svoje rakije. U Hrvatskoj, a posebice u Slavoniji, šljivovica ima gotovo mitsku poziciju. Opjevana je u pučkim pjesmama, nudi se najdražim gostima i daruje najvažnijim osobama. Međutim, proizvodnja i ponuda Slavonske šljivovice nije u skladu s mogućnostima koje pruža tržište, tradicija i priroda.Voćarstvo je značajna grana tradicijskog poljodjelstva. U prošlosti Šokadije nije bilo kuće ili zadruge koja nije imala voćnjak – šljivik: ispod podkućnice ili negdje na stanupod šumom (gospodarskoj cjelini izvan sela). Šljiva (plava ili bijela), smatrana je izrazito značajnim plodom. Ako je urodila – donosila je novce ukućanima: peko se pekmez, sušila za zimu, a najviše je išla u rakiju.
