Svečana splitska nošnja kakvom je danas poznajemo uvelike podsjeća na građansku odjeću iz prošloga stoljeća. Razlog je tomu snažan napredak grada Splita u drugoj polovici 19. st. kojim je nastupio njegov urbanistički i kulturni razvoj. On je omogućio i splitskome težaku da slijedi svoje neposredne građanske uzore. Tako je splitska nošnja potkraj stoljeća, do tada srodna nošnjama susjednih seoskih sredina, stekla svoj posljednji stilski oblik postojanja.
Imamo malo izvora o splitskoj nošnji prije ove značajne promjene. Pa ipak, malobrojni likovni prikazi vrlo jasno ističu neobičnu pojavu da ženski odjevni komplet pripada jednom, a muški drugom kulturnom entitetu. Varošanka je bila odjevena u tipično mediteransko ruho, a njezin par u tipičnu mušku nošnju planinskog zaleđa. Prožimanje s građanskim modnim oblicima 19. st. izbrisao je ovaj raskorak osobina, pa su oni uistinu postali parom.
U ovom razdoblju osnovni dijelovi nošnje, nekad polikromni, potpuni su postali crni. Eleganciju crne boje podržavaju izuzetno skupocjene tkanine: svila, atlas, svilene damastne tkanine i vrlo kvalitetno fino sukno muškoga kompleta.
U ženskom svečanom ruhu nekad istaknuta košulja potpuno je izgubila značenje. Istisnuo ju je kratki haljetak dugih rukava usko pripijen uz tijelo. Zove se kurtin i u pravilu je izrađen, kao i suknja, od crnog atlasa, svilenog damasta ili damasta broširanog velurom. Krojen je tako da tijesno prianja uz poprsje i seže jedva do struka od kojeg se širi gusto nabrana, voluminozna suknja (svilena bmica). Takvu su suknju nosile žene iz bogatijih obitelji i izuzetnim svečanostima, pa je suknja od domaćeg sukna svakodnevnija.
Crnu osnovu kurtina i bmice žene su dopunjavale prslukom, pregačom i vrpcom uvijek od istovrsna materijala. Prsluk (korpet) vuče korijene iz starijih oblika nošnje. Sada se oblači ispod haljetka sprijeda dovoljno otvorenog da se ističe svileni damast ili onaj broširan velurom različitih boja uvijek zagasitih tonova. Pregača (traversa) i vrpca (fjok) potpuno su novi dijelovi nošnje iz 19. stoljeća. Pregača se veže o struk i visi niz prednju stranu, a fjok niz stražnju stranu suknje. Ovi su predmeti rado ukrašavani čipkom, šljokicama, svilenim vrpcama, volanima i staklenim zrnjem. Varošanka više ne nosi maramu na glavi, ali joj je redovito oko vrata. U pravilu je to svilena marama s utkanim cvjetnim motivima. Posebno je svečana ona marama koja se zove zlatni šudar ili posebno iskrojena berta. One vise niz prsa kao oznaka posebno svečanih životnih trenutaka jer ih resi bogat vez zlatnom žicom i biserjem. Tada je neminovno i obilje zlatnog nakita, posebno onoga filigranskog s biserima nheđu kojima se ističe zlatna igla u visoko uzdignutoj pletenici ženske frizure. Uz ovakvu baroknu raskoš ruha žene više nisu nosile plitke kožne cipele ni opanke nego stilski adekvatnije visoke cipele do gležnja izrađene od crne boks kože.
