U poljodjelskom puku posebno je poznat naziv za svetog Jurja, koji se obilježava 23. travnja kao jedan od travanjskih patrona ili zaštitnika. Petrinjski kraj oduvijek je bio poznat po obrtnicima te Tvornici Garvilović, no većina se bavila i poljodjelstvom pa se na zagovor određenih svetaca, među kojima je i sveti Juraj, uvijek računalo.
Za progona kršćana u vrijeme Dioklecijana sveti Juraj je bio vojnik te je pomagao uhićenim kršćanima, a na kraju je sam uhićen, mučen i ubijen. Iako se danas slavi 23. travnja, u prošlosti se njegov dan obilježavao 24. travnja. No, koji god datum bio, Jurjevo se oduvijek smatrao pravim početkom proljeća. Jurjevo je označeno kao početak godine, odnosno one gospodarske i kućanske godine. Na taj se dan običavalo mijenjati, odnosno otpuštati ili unajmljivati sluge i pastire. Bilo je uobičajeno da slugani, ili kako su se još nazivali – ćeredari, otrgnu kakvu zelenu grančicu i nose je u ruci te tako označavaju da su u potrazi za službom. Također, bio je običaj da gospodarice ili pastiri ovjenčavaju stoku, i to ponajviše onu rogatu tako što im se oko vrata ili rogova stavljao vijenac od proljetnog cvijeća i biljaka. Također, na taj se dan blago prvi puta u godini vodilo na pašu jer je tada trava sočna.
U selima uz Kupu u prošlosti su bili uobičajeni ophodi koji su se zvali ‘Đure, zeleni Juraj, jurjevčana’. Nažalost, ovi su ophodi nestali početkom 20. stoljeća. Ophodi su išli tako što su mladi na dane oko Jurjeva, na samo Jurjevo pa čak i nekoliko dana nakon njega obilazili domove, pjevajući pjesme, a zauzvrat su dobivali darove, najčešće su to bila jaja, slanina, brašno i druga hrana, a ponekad i stan novac. Mladi su nosili svježe ubrano zelenilo i u svakoj kući u koju bi došli ostavljali ga kako bi kuću i ukućane pratila dobra sreća. Ukućani bi zelene grančice zabadali u polje, kokošje leglo, staju i na slična mjesta, kako bi urod bio što bolji i kako bi se odvratile zle sile od toga domaćinstva. Jurjaši, mladi koji su išli u ophod darove su dijelili među osobom, ali bilo je islučajeva kada bi došlo do kavge jer darovi nisu pošteno razdijeljeni.
Jedna od pjesama koja se pjevala na Jurjevo, prilikom obilaska domova, bila je i sljedeća:
Dajte Đuri vina,
da vam bolje svira.
Dajte Đuri mesa,
da vam bolje bedesa.
Dajte Đuri rakije,
da vam bolje skakuće.
Na Jurjevo su djeca i pastiri ćeredari pravili trublje, svirale koje su bile izrađene od savijene vrbove ili lijeskine kore. Djeci je to bilo za igru, a pastirima nužnost kojom su upozoravali gospodara da otvori vrata kako bi blago ušlo u dvorišta i staje.
U Petrinji je također na Jurjevo postojao običaj prema kojem su majke djecu ožarile, ili kako se to prije reklo, nažgale koprivama jer se smatralo da će djeca tada biti otpornija i zdravija. Na taj se dan pazilo i kakav vjetar puše jer se smatralo da će biti prevladavajući sve do sljedeće godine.
Također, postojao je i običaj da dečki idu gradom i kite zelenilom djevojakama vrata. Onoj koju voli, dečko više okiti vrata. Uz zelene grančice kitilo se i proljetnim cvijećem.
U prošlosti su Romi na petrinjskom području pravili zelenog Jurja – na konja su stavljali crvene ukrase te ga okitili granjem i na to sve stavljali i jahača. Tamburaši su išli s njima i pjevali:
Došao, došao zeleni Đuro.
Nije Đuro svaki dan,
Neg u letu jedan dan.
Bio je i običaj da se na taj dan čestita imendan svima po imenu Đuro i to tako da se čestitari kite grabovim granjem.
Što još dodati nego – sretno vam Jurjevo!
