Sa željom da istražimo malo više pomogla nam je Maja Žebčević Matić zaposlenica Gradskog muzeja Požega GMP.hr, koju smo pitali nekoliko pitanja vezanih za tradicionalna jela i naše narodne recepte.

Kako ste došli do ideje da napravite vaš blog?

Etnološki odjel Gradskog muzeja Požega priprema izložbu povodom Međunarodnog dana muzeja radnog naziva „Tradicijska prehrana Požege i Požeštine početkom 20. stoljeća.“ Pripremajući taj projekt shvatili smo kako tradicija prehrane pod pritiskom globalizacije, osuvremenjivanja, brzog života, ali i stigme ‘nezdrave masne prehrane’ nezaustavljivo nestaje. Pa kad je već globalizacija tradiciji uzela danak, onda je red da joj se i oduži promoviranjem putem interneta, kao što uostalom i vi činite. Zašto ne iskoristiti priliku, ne dižući se iz svoje stolice, zaviriti u kuhinje Požege i okolnih sela, i vratiti se stotinjak godina unazad?

Konačno, globalizacija može učiniti još nešto pozitivno, potaknuti da sva ta jela, ako ne i običaji uz njih, ponovo zažive u nekom drugom kontekstu. No kako smo u uvodu našeg bloga „Muzej u loncu“ istaknuli, prehrana nije samo pripremljeno i pojedeno jelo, nego filozofija i navika, običaj i ponašanje, naprosto stil života koji je ovisio o socijalnom momentu, tradiciji, utjecajima doseljenika, modi i povijesnim trenucima. Želja nam je da potaknemo sugrađane da o tome razmišljaju i da nam se obraćaju sa svojim sjećanjima, obiteljskim receptima, te predmetima iz kuhinja svojih baka.

Mislite li da se gubi naša tradicija kako u kulinarstvu tako i inače?

O, da, itekako. Na žalost, na selu su velike promjene u smislu napuštanja stoljetnih običaja počele najviše između dva svjetska rata, a od sredine 20. stoljeća, neke se u potpunosti gube. U radu na svakoj novoj izložbi ili temi susretnemo se s neugodnom činjenicom da su se neki detalji, informacije zauvijek i nepovratno izgubile nestajanjem starih kazivača. Zato nam se sve češće događa da u nekim situacijama nije dovoljno samo zapisati sjećanja, nego ih je potrebno hitno i rekonstruirati.

Tako su kolegica etnologinja Dubravka Matoković i muzejski fotograf Boris Knez za izložbu „Perčin, kika, divojačka dika“, u posljednji čast snimili rekonstrukcije različitih načina češljanja perčina i spremanja oglavlja udanih žena u selima Požeštine. S druge opet strane, teret očuvanja tradicije, barem one duhovne, u našem kraju posljednjih desetljeća nose brojna kulturno umjetnička društava.

Materijalna tradicija, dakle predmeti svakodnevnog života, gube se još većim intenzitetom, i to sa svakim kućnim čišćenjem ili rušenjem neke stare kuće. Ako ih ljudi iz sentimentalnosti i zadrže, predmeti tradicijske baštine, inače u lošem stanju radi različitih nametnika i neadekvatnog čuvanja, brzo propadaju. Još je gore kad ih neadekvatno zaštite, pa onda imate kao ukras na seoskom dvorištu  metalni plug obojan, recimo u ljubičasto kako bi odgovarao fasadi nove kuće.

Dragocjeni predmeti koji svjedoče o nekadašnjem načinu života, najbolje je da se nalaze u muzeju, inventirani, stručno zaštićeni i na pravi način prezentirani. Uvijek nastojimo savjetovati vlasnicima i amaterima sakupljačima kako da se odnose prema tom dijelu materijalne kulture.

Za našu zemlju tradicionalna kuhinja ima velik značaj, kakve su reakcije na vaš projekt?

S ovom temom imamo sreću da je ‘in’, odnosno da je hrana popularna. Ljudi rado kuhaju, nekako se imaju potrebu, Bogu hvala, vraćati svojim korjenima, često otkrivajući da ono najjednostavnije u kuhinji je zapravo neprocjenjivo i za današnje pojmove, usudila bih se reći, gotovo egzotično iskustvo. Konačno tu je i brendiranje pojednih tradicijskih jela, njihovo zaštićivanje kao materijalnog kulturnog dobra od strane Ministarstva Kulture RH. Kad smo kod toga, nadam se da će naš projekt „Muzej u loncu“ otvoriti put potrebe zaštite još kojeg jela s našeg područja, jer se ne možemo nikako složiti s činjenicom da je u Slavoniji, regiji koja je na glasu dobrog jela, kao takav za sada prepoznat samo kulen! A o potrebi da hrana bude naš turistički zaštitni znak da i ne govorim. Na žalost, iz našeg kraja također nema baš previše jela na popisu Pravilnika o utvrđivanju posebnih standarda – hrvatske autohtone kuhinje Ministarstva turizma RH. Toplo se nadamo da će se naš prokjekt doživjeti prije svega kao dobronamjerni poticaj u želji zaživljavanja vrednovanja tradicijske prehrane Požege i Požeštine. Uglavnom se to i događa, dobivamo podršku lokalne zajednice, te urednika portala  koji promiču ovakav način razmišljanja, te i sami ulažu velike napore u očuvanje i promociju starih hrvatskih jela i pića.

Prema vašem mišljenju da li se zaboravilo dosta tradicionalnih jela i kako dolazite do recepata i materija iz povijesti?

Bogu hvala, pa su nam na terenu živi još uvijek osamdesetogodišnjaci, pa čak i devedesetogodišnjaci koji se sjećaju kako su se nekada pripremala i u kojim prigodama konzumirala pojedina jela i pića. Još je veće veselje kada uz njihovu veliku pomoć i savjete uspijemo pojedino jelo i rekonstruirati, znači napraviti. Kod pripreme hrane etnološki je zanimljivo što se ona razlikuje od sela do sela, od kuharice do kuharice, što dakako ovisi o brojnim faktorima koja nastojimo rasvjetliti. Jednako nas veseli istraživanje i sela Požeštine kao i samoga grada Požege, koji je povijesno i običajno jako zanimljiv, sadržajan i poseban, što se dakako odražavalo i na hrani. Imamo sreću što se u našem muzeju susrećemo s divnim, autentičnim izvorima, rukopisima, dokumentima i predmetima, koji upotpunjeni s rekonstruiranim receptima, na najslikovitiji i najmirisniji način oživljavaju Požegu i okolna sela.

Maja Žebčević Matić,

 viša kustosica Etnološkog odjela Gradskog muzeja u Požegi

Nadamo se da će projekt Maje i Gratskog Muzeja Požega sakupiti što više naših tradicionalnih jela i recepata da se naša tradicionalna kuhinja putem ovoga modernog medija poput interneta  otme zaboravu i bude dostupna svima. Kako su hranu pripremali naši stari i koja su to naša tradicionalna jela osim Dalmatinskog pršuta, sira Škripavca, Sinjskih arambašića i još dva zaštićena Hrvatska tradicionalna jela, Hrvatska ima ukupno pet zaštićenih tradicionalnih jela dok druge zemlje poput Francuske imaju 150 i više zaštićenih tradicionalnih jela koji čine i obogaćuju kulturnu i turističku ponudu zemlje.

Nadamo se da projekt poput Narodni.net i Muzej u loncu mogu popraviti tu katastrofalnu situaciju i spasiti naša tradicionalna jela i tradicionalnu Hrvatsku kuhinju od zaborava!

Ako imate recept za staro jelo ili neki stari običaj kontaktirajte me i pišite Hrvatsku narodnu povijest!

The post “Muzej u loncu” čuvar starih tradicionalnih jela! appeared first on Narodni.NET.