Život na dalmatinskom kamenjaru
Moglo bi se s pravom pomisliti, da se u našem puku nije mogao razviti bogatiji osjećajni život, pa tako ni zanosno čuvstvo ljubavi, s obzirom da se naš puk u prošlosti nalazio u ropskom položaju i svakodnevno bio zauzet teškom i surovom borbom za opstanak i najviše bio usmjeren na fizički rad. Pa već i po samom vanjskom izgledu naših ljudi, seljaka i seljakinja, u svakodnevnom mukotrpnom životu, po njihovoj prividnoj grubosti, tvrdoći izraza lica, škrtosti u riječima, zamišljenosti i stanovitom nepovjerenju prema stranom čovjeku uopće, doista je bilo teško na prvi pogled nazrijeti, u njima i najmanju klicu duhovnosti i osjećajnosti. Kao da su vjekovno ropstvo i neprestana bijeda udarili snažan i neizbrisiv pečat vanjskom izgledu naših ljudi, pa i njihovu značaju.
Osjećaji i ljubav dalmatinskog kamenjara
Ali, to je samo varka. Baš te stalne poteškoće i patnje produhovljavale su naš puk, umno ga razvijale i budile u njemu osjećajnost, samo što se to duboko skrivalo u njihovom unutrašnjem životu. Tek u posebnim trenucima i raznim svečanim prigodama života, ta skrivena osjećajnost izbijala je na vidjelo i otkrivala pravu dušu naših ljudi, a još više žena. Dosta je bilo samo pogledati našu seljačku mladež u živopisnim narodnim nošnjama u nedjelje i blagdane, kao i druge svečane prilike, poslušati njihovu pjesmu, koja izvire iz srca i duše, pa njihov smijeh i šalu, promatrati kako igraju kolo, pa se uvjeriti, koliko se bogatstvo osjećanja krije u njihovom unutrašnjem životu. U središtu toga života nalazila se ljubav. Pa kao što je slavni Dante vjerovao, da ljubav pokreće sunce i sve zvijezde, isto talko možemo i mi zaključiti da ljubav oduvijek pokreće našu mladež. Ona je za njih svjetlost i sunce. Ljubav najviše pripada mladosti koja je oduvijek osjećala neodoljivu čežnju da voli i da bude voljena.
