Tokom stoljeća uz proslavu vjerskih svetkovina u narodu su se udomaćili razni običaji koji su imali cilj da se što bolje i dostojanstvenije pripremi i svetkovina proslavi. Mnogi od tih običaja zadržali su se do naših dana, ali mnogi su zaboravljeni i više se ne prakticiraju. Ovaj će osvrt neke od njih spomenuti kako lii se trajnije zadržali u sjećanju, naročito kođ mladih koji ih nisu doživjeli.
Najsvečanija je svetkovina Božić. Ljudi se pripremaju da što veselije i radosnije proslave taj blagdan. Priprema za Božić počinje već od prve nedjelje Adventa, kada počinje nova crkvena godina. U to vrijeme ne održavaju se svečanosti kao što su svadbe i druge veselice, jer su to dani ozbiljnosti kako bi se Božić dočekao što skrušenije. Uvečer se obitelj okupi oko ognjišta ili komina i uz svjetlo vatre koja gori na ognjištu, petrolejke ili kaje druge oskudne svijeće uz razgovor krati večer pjevanjem božičnih pjesama. Proslava Božića započinje Badnjim danom. Bio je to jedan od četiri velika posta u godini. Za taj dan priprema se za jelo riba, i to najčešće bakaiar. Na taj dan je prije bio blagoslov kuća, i to samo u starom dijelu sela i onih kuća koje su bliže tom dijelu. Sa svećenikom su na blagoslov išli i zvonari. Uvečer bi se cijela obitelj sakupila u kuci. Tada bi na ognjište, na kojem je inače log dana bilo žara. gospodar kuće donio badnjak (veliko deblo stabla, najčešće od masline ili crnike) i postavio ga da gori. Badnjak bi ostao na ognjištu cijelo božično vrijeme i gorio stvarajući veću toplinu i svjetlost. U toku dana domaćica ispeče na kominu jednu ili više pogača od boljeg brašna, tzv. pogaču ili turtu.
Kada bi badnjak počeo gorjeti, domaćica bi upalila svjećice koje je blagoslovio svećenik prilikom blagoslova kuće. Ako svećenik nije dolazio u kuću. jer je ona dalje, svjećice bi se nosile na blagoslov na misu na badnje jutro. Upalilo bi se onoliko svjećica koliko ima članova u kući. Svjećice bi se postavile u jednu posudu u kojoj ima pšenice, ili koje druge žitarice, tako da bi u nastupajućoj godini dobro rodila. Jedna bi se svjećica upalila i postavila na badnjak i ona bi na njemu gorjela, za sve žive, a jedna bi se užgala za sve koji su preminuli. U isto vrijeme domaćica bi u jednu posudu, najčešće crijep, postavila žara s ognjišta i na nj tamjana i njime okadila sve prostorije u kući, staji i konobi, zazivajući Božji blagoslov. Kako su Sukošanci bili poljoprivrednici i stočari, u štali bi preko jedne ovce otkinuli ispečeni krušni kolač i na taj način pokazali da žive od te djelatnosti. Tom prilikom kad bi se kolač otkinuo oni bi se poljubili i otkinuti kolač odnijeli na stol i jeli za večeru, koja bi tada započela. Već prije večere svi bi ukućani bili oko stola i molila bi se molitva, a zatim bi se jela riba, najčešće bakalar, i pilo vino. Večera bi se završila pjevanjem božičnih pjesama. U to vrijeme dogorijevaju i upaljene svjećice. Ukućani bi u njihovom svjetlu promatrali svoje sjene govoreći da će onaj čija se sjena ne vadi u slijedećoj godini umrijeti. Kada koja svijeća dogori, gasi se drškom žlice ili viljuške koja se umoči u vino i na koju se stavi malo kruha uz riječi: »Ja tebe vinom i kruhom, a ti mene mirom i blagoslovom«. Kada bi završila večera na razgrija- nom ognjištu i te večeri u posebno toploj kući, prilazilo se pečenju frita. koje su se umijesile tokom poslijepodneva. Na ognjište se postave velike »trinoge« s velikom tavom u koju se ulije maslinovo ulje i uz cvrčanje ulja peku Irite. One plivaju u vrućem ulju kao rumene loptice, vade se šupljačom u veliku terinu (zdjelu), posipaju cukrom (šećerom) i sve tako dok se ne napuni puna terina. Tada se poslužuju u kući. kao i na Božić i ostale božične dane.
Mlade bi osobe poslije večere išle na Gornja vrata. Tamo na sredini trga donese se dosta drva i naloži velika vatra ili »goleda« kako se kaže u Sukošanu. Oko vatre koja je gorjela cijelu Božičnu noć. a bilo je dosta slučajeva da je od velike količine drva gorjela neprestano do Nove godine, sakupljaju se ljudi, veseleći se i pjevajući. Uz to su mnogi sa sobom donosili frite i vino. pa se uz vatru jelo i pilo, veselilo i grijalo u Božičnoj noći. U toku noći seljanima bi se priključili i stanarci (Debeljačani) pa su se i oni grijali uz vatru čekajući zornicu. Taj običaj paljenja vatre zadržao se sve do danas. Međutim, kada su 1962. godine Gornja vrata asfaltirana, da se ne uništi asfalt vatra se počela ložiti 11a Donjem moru, ali u isto vrijeme svaki zaselak je ložio svoju goledu. tako da danas na Badnje veće u Sukošanu gori i desetak goleda.
Božić. U starije vrijeme nije bilo polnoćke, nego zornica. Na ponoć su zvonila zvona, a mnogi su i pucali. Služba u crkvi počela bi oko 4 sata ujutro na Božić Najprije bi se pjevao Božični oficij, a nakon toga bila bi misa zornica. Naročito svečano bilo je u crkvi kada bi se zapjevalo »U se vrime godišta«. U crkvi bi se napravio i »božić« na oltaru Gospe Luniske. Bio je jednostavan s drvenom štalicom, likovima pastira i okićenom granom bora. U novije vrijeme raskošnije se napravi »Betlehem« i postave grane jele okićene svjetlucavim svjećicama, što stvara poseban ugođaj. Odmah nakon zornice služila se druga Božična misa ili jutarnja, a u 10,30 sati je svečana dnevna Božična misa. To je najsvečanija misa jer na nju dolaze svi. a naročito stariji i djeca koji nisu mogli ići na zornicu ili jutarnju. Ljudi jedan drugom čestitaju Božić: »Na dobro ti došlo porodenje Gospodinovo!« Drugi odgovara: »1 tebi na isti način i svim tvojima!« Djeca sa sobom nose pune džepove bajama i njima se igraju. Bila je to nezaobilazna igra za Božić. Zanimljivo je da je jednostavno nestala oko 60-tih godina, tako da današnji mladi uopće ne znaju za nju. Nakon završetka velike mise, na vratima crkve davao se ljubiti križ. a zatim bi ljudi išli na Gornja vrata, koja su bila puna ljudi svečano odjevenih. Tada bi počelo kolo koje bi se započelo igrati oko badnjaka (vatre) koja je gorjela prethodne Božične noći. Počeo bi se igrati džikac, a završilo bi se velikim sukošanskim kolom u kojem su igrali mladići i djevojke, žene i muževi. Neki ljudi nosili bi punu mješinu vina ili koju drugu posudu i častili ljude pićem. U kolo bi postepeno ulazilo sve više ljudi i kada bi ono okružilo cijela Gornja vrata, prekinulo bi se i poteglo sve do Lokvice, gdje bi se onda na sredini raskrsnice opet igralo kolo. To bi bio oproštaj, jer bi torani (stanovnici Sukošana iznad ceste po zaseocima) i stanari (Debeljačani) otišli svojim kućama, a seljani bi se vratili u selo. Božić bi se nastavio veseljem poslije podne. Ljudi izlaze van tako da je puno svijeta. Pričaju, pjevaju i vesele se. Djeca na svakom koraku igraju na mendule (bajame) i orije (orahe). Igrale bi se najčešće igre na priblizak. utrge i na zog. Najviše ljudi bi se okupilo na Gornja vrata i tada dva prokaratura donesu iz župnikova stana drvenu urnu sa 60 litara vina, koje župnik daje za proslavu Božića. Ljudi piju vino, pjevaju i vesele se, a razne grupice pjevača, kojima Sukošan nije oskudijevao, pjevale su pjesme koje su se dugo čule u noć Svetkovina Božića nastavila bi se i drugi dan na sv. Stjepana kada bi ujutro prokaraturi uzeli u crkvi križ i nosili ga po kućama na ljubljenje. Za uzvrat ukućani su ih darivali.
Zadnjim danom godine počela bi proslava Nove godine. Uvečer jc u crkvi »zahvaljenje« staroj godini. U crkvi se svečano pjeva »Tebe Boga hvalimo«, a nakon toga »Blagoslov puka« iz knjige Cvit razlika mirisa duhovnog<od fra Tome Babica. Početak pjesme glasi:
»Poslušajte svi kršćani, ki ste ovdi na sve strani; poslušajte radi Boga, blagoslova sada moga. moleć Boga da me usliši, s blagoslovom sve ti tiši.
Svelo Trojstvo, daj mi milost.
Blagoslova tvoga kripost … «
Veselje se nastavlja u kući za večerom koja je isto tako svečana kao i na Badnju veče. U staro doba kada nije bilo ni radija ni televizije nije bio običaj kao danas da se dočeku Nove godine posvećuje toliko pažnje. Ipak, mnoge bi obitelji ostale u kući čekajući Novu godinu uz pečenje frita i pjevanje Božičnih pjesama. Mladi bi izišli obično na Gornja vrata gdje bi ložili vatru, pjevali i veselili se. Na ponoć bi zvonila zvona, a također se i pucalo iz pušaka. Nova godina je bio svečani blagdan kao i Božić. Djeca za Novu godinu osim što igraju na bajame nose sa sobom i jabuku u koju se dariva novac.
I treći Božični blagdan Sveta tri kralja svečano se slavi. Uoči tog dana u predvečerje blagoslivlja se voda. Za tu priliku se donese ispred glavnih crkvenih vrata maštel pun vode i tu se obavlja blagoslov, a služba završava pred oltarom Srca Isusova u crkvi pjevanjem litanija svih svetih. Na blagoslov vode dođu ljudi i sa sobom donesu posude u koje poslije uzimaju blagoslovljenu vodu i nose kući. Njome blagoslivljaju kuću. a na sama Sveta tri kralja, ako vrijeme dopušta, poslije podne nose u polje i škrope polje i usjeve za bolji urod i bolji blagoslov. Ako se ne blagoslovi sve na Sveta tri kralja, znade se često to učiniti i na sv. Stošiju 15. siječnja. U staro doba na blagdan Sveta tri kralja bio je blagoslov kuća isti kao i na Badnji dan. Radi toga bila je u crkvi samo jedna misa. i to velika, jer svećenik nije zbog blagoslova kuća imao vremena. Taj se običaj poslije ukinuo.
Božično doba završava se blagdanom sv. Stošije 15. siječnja. Od tog vremena svake nedjelje poslije podne pojavljuju se maškare, najprije mala djeca, i što se bliži korizma sve ih je više. Najviše maškara ima na Pokladnicu, a to je nedjelja prije Čiste srijede ili Pepelnice. U maškare obično tada idu i odrasli momci i ljudi. Najčešće su lijepo obučeni, posjećuju kuće gdje ih darivaju novcem, vinom i drugim darovima. Poseban doživljaj bile su poklade. To je utorak prije Pepelnice. Po tradiciji to je dan kada se veseli i slavi jer sutradan nastupa korizma kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore. Poslije podne bilo bi puno maškara. Maškare su obično bile ružno odjevene, u staru odjeću i na sebi bi nosile kože od ovaca, koza, vunu. kostrijet, a za maske obično su služile stare mješine. ovčje kože, pa čak i suhe obrazine od svinje. Maškare sa sobom nose bar pola vreće pepela ili luga kojim posipaju prolaznike, što stvara mnoge neugodnosti. U staro doba to je bio običaj, jer bi svi za to živjeli, tili danas takvo raspoloženje više ne postoji i takve maškare koje se javljaju neorganizirano stvaraju mnoge neprilike u mjestu i medu ljudima i na taj način kompromitiraju stari običaj. Maškare su išle u grupama od 5-6 osoba, posjećivale su kuće gdje bi ili počastili. Neki su sa sobom imali »dida« (lutka napravljena od stare robe napunjena slamom) kojega bi jedan od maškara nosio na ramenima, a bilo je slučajeva da bi ga se posjelo na magarca ili posebno napravljena kola. Navečer bi se sve maškare okupile na Gornja vrata, gdje bi se okupilo i puno ostalog svijeta. Tu bi se izvršilo suđenje »didu« i to bi obavio jedan od maškara koji bi se popeo na »kolonu« gdje bi održao govor u kome bi optužio »dida« za sve probleme i nedaće i za kaznu bi ga spalili. Time bi završilo pokladno vrijeme.
Sutradan je Čista srijeda ili Pepelnica, kad je strogi posl i nemrs: njome počinje korizma koja traje 40 dana i to je priprava za Uskrs. Toga dana na misi se blagoslovi pepeo od sačuvanih maslinovih »palmi«, od prošle Cvjetnice i njime se posipaju glave vjernika uz riječi: »Spomeni.se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti«. Inače, preko cijele korizme održavaju se poslije podne u crkvi službe, i to radnim danom osim korizmenih petaka održavaju se tzv. »male litanije«, korizmenim petkom »velike litanije«, nedjeljom poslije podne križni put ili »put križa« kako se kaže u Sukošanu. Male litanije bile su ustvari vjeronaučna poduka za djecu i školsku omladinu. U korizmene petke održavaju se pobožnosti Presvetom oltarskom sakramentu, i na njima se pjeva »Smiluj se meni. Bože!« i nakon toga stara sukošanska korizmena pjesma »U petke od muke Gospodinove«. Pjesma je vrlo stara i donosim je prema jednom prijepisu iz 1920.g.
U Gospodina mučenje U kom bi svita spasenje, Sve srce naše stavimo Grihe i taštine ostavimo.
Isusa muke i uzroke, Spominjajmo prigorke. Krunu trnovu i uzicu,
Križ sveti, čavle i sulicu.
Isuse, tvojom milosti Molimo daj nam kriposti. Daj nam tebe razmišljati 1 grihe naše plakati.
Ti si nas s križem odkupio T od djavla izbavio.
Ti bud naše utišenje:
Gdi no je sveto spasenje.
Zaradi rana tvojih svetih Koje si primio o propeti. Ti grihe naše oprosti Tvojom velikom milosti.
Čini nas Tebe ljubiti I s pravim srcem služiti Neka dostojni budemo Uživat Tebe pravedno.
Gledaj glavu okrunjenu I svu tmjem izbodenu,
Prsi ljuto probodene I nemilo otvorene.
Gledaj slavno sveto lice Na komu su oštre modrice, Zatvoreni slavni oči Niz koje se svud krv toči.
Gledaj njega slavne ruke Ke su na križ rastegnute. Za grišnike zagrliti 1 njim grihe oprostiti.
Gledaj noge svete i slavne Ke na dobro bihu spravne. Jedna drugoj pribivenu Oštrim čavlim prigvozdenu.
Mili Isuse dobrostivi Nam grišnikom milostivi. Budući ti slavan i svet Da si za nas na križ propet.
Svi te skupno sad slavimo Na križu propeta molimo. Da nas u gorn joj baštini Pridružiš svetoj skupštini.
Slava Isusu pravednu Ki bez krivine izdahnu Ki hti s neba na svit priti Za svoj puk na križu umriti. Amen.
Korizma je vrijeme ozbiljnosti pa tada u crkvi prestaje svako veselje i u to vrijeme nema svečanih svadbi, plesova, pjesme, a u crkvi se ne slavi, ne luncija a u bogoslužju se oblači ljubičasta boja.
U sredini korizme poznat je dan koji se zove »bara-vara«. Toga se dana u zgodnim prilikama nastoji koga prevariti, kao što se to danas čini za 1. travnja. Na taj način bi ljudi kao dali malo oduška svom raspoloženju, označavajući da je prošlo polovina korizmenog vremena. Najčešće se dogodi da je u korizmi i prvi petak u mjesecu ožujku, koji se u Sukošanu zove »prvi petak marča«. Tog dana održavala bi se velika pokornička procesija za blagoslov polja. U novije je doba ta procesija ukinuta i loga se dana održi misa, a nakon nje samo mala procesija oko crkve.
Poseban osjećaj da se približava Uskrs osjeća se na Glušnicu. To je nedjelja 14 dana prije Uskrsa. Za tu nedjelju u crkvi se prekrivaju oltari, slike, kipovi kako bi i na taj način pridonijeli vanjskom izgledu ozbiljnosti trenutka zbog skorašnjeg spomena muke i smrti Isusove. Tog dana poslije velike mise u Sukošanu je popodne izloženo sv. Otajstvo na poludnevno klanjanje, koje završava uvečer svečanom večernjom.
Slijedeća nedjelja je nedjelja Cvitnica. Te nedjelje nose se na blagoslov maslinove grane ili »palme« u crkvu. Već u subotu poslije podne vrše se pripreme za blagoslov palmi. Tada se u polju odsječe grana koja će se nositi na blagoslov. Običaj je da pojedinci nose i velike grane 11 crkvu. Od te grane u kući se otkinu manje i ljepše grančice od kojih neki opietu lijepe maslinove palme, na koje postave i strukove cvijeća. Blagoslov maslinovih grana*obavlja se preko velike mise za koju priliku se nosioci poredaju u crkvenom dvorištu i stvore razmaknut drvored kroz koji prolazi svećenik u procesiji i blagoslivlja. Preko mise se pjeva muka Gospodinova. Pjevanje muke je poseban doživljaj, naročito ako su pjevači dobri. Za tu priliku odaberu se dva pjevača od kojih jedan odlazi na oltar sv. Petra i Pavla, drugi na oltar sv. Ćirila i Metoda, a svećenik ostaje na velikom oltaru i s tih mjesta pjevaju muku. Cvjetnicom započinje veliki tjedan u kojem je posebno veliko trodnevlje. Na Veliki ponedjeljak i utorak nema posebne službe, nego je kao i u druge dane. Na Veliku srijedu uvečer bila bi večernja na kojoj bi se pjevala jutrenja Velikog četvrtka. Jutrenja bi završila Zaharijinom pjesmom »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov« i »Smiluj se meni. Bože!« Nakon toga bio bi »baraban«. To je udaranje i lupanje u crkvi štapovima i šibama po klupama i podu, a simbolično je označavalo kako su Židovi udarali Isusa. Poslije iiturgijeske obnove ovaj običaj je nestao.
Služba na Veliki četvrtak prije se održavala prije i poslije podne, odnosno uvečer. U rano prije podne zvone zvona i počinje služba oficij Velikog četvrtka. Nakon toga je misa Velikog četvrtka na kojoj se pjeva »Slava na visini Bogu … «. Tada zvone zvona koja se nakon toga zavežu, tj. više ne zvone do »Slava … « na Veliku subotu. I malo zvono na kapelici u groblju koje je zvonilo za označavanje polaska djece u školu u te dane također ne bi zvonilo. Na misi se zatim škrgućalo (klepetalo) na onim dijelovima mise gdje se inače zvoni, Škrguća ima raznih dimenzija i veličina, a nose ih uglavnom mlađi. Često se prekomjernim škrgućanjem čini nered u crkvi. Nakon završene mise prenijele bi se posvećene hostije u »Božji grob«, koji se napravi na oltaru Gospe Lurdske. Za tu priliku na oltar se postavi baldakin te drveno svetohranište, a oltar se okiti cvijećem i posudama u kojima je iznikla mlađa pšenica. Nakon toga svećenik prilazi oltarima i otkriva ih skidajući s njih plahte i drugi nakit kao svijećnjake, cvijeće i si. tako da oltari ostanu goli. Isto tako iz škropionica se izvadi sva blagoslovljena voda da i one ostanu prazne. Uvečer na Veliki četvrtak u sumrak počela bi služba riječi u crkvi. Kako ne zvone zvona, prije službe sakupe se mladi i djeca oko crkve i škrgućanjem daju znak za službu umjesto zvona. Kad se sakupi narod, najprije se pjeva jutrenja Velikog petka. Za ovu priliku postavio bi se na lijevoj strani velikog oltara drveni nosač u obliku trokuta na kojem se nalazilo 15 zapaljenih svijeća. Poslije svakog psalma i stenja po jedna svijeća bi se ugasila, tako da bi na kraju sve svijeće bile pogašene. Kad završi jutrenja, pjeva se »Gospin plač«. Za to se nađu četiri pjevača koji odlaze u »Božji grob« i po dva sa svake strane naizmjenično pjevaju. Početak pjesme glasi:
»Poslušajte braćo mila.
Gorku muku Gospodina,
Isukrsta, Božjeg sina,
Koju sada za nas prima … «.
To je vrlo stara pjesma, a napisana je još 1851. godine od fra Tome Babica i vrlo je vjerojatno da se od tog vremena pjeva u Sukošanu. Pjesma je dosta duga i pjevanje traje oko 1 sat i 40 minuta.
Veliki petak je dan strogoga posta i nemrsa. Ljudi za taj dan najčešće pripremaju za hranu ribu i piju vino. Postoji uzrečica u kojoj se kaže da si dobio onoliko krvi koliko si prvi put popio vina na Veliki petak. Na taj dan Sukošanci nisu nikad išli u polje obrađivati zemlju, a i blago su izganjali iz štala samo u najnužnijim slučajevima, kako bi stoka što manje raskopavala zemlju. Postoji također predaja da nije dobro na Veliki petak sahranjivati mrtve, jer ako se dogodi da ipak tko umre i treba biti sahrana na Veliki petak, ta godina neće biti dobra i grad (krupa) će uništiti ljetinu. Na Veliki petak se posebno mole. Postoje razne molitve, a ima jedna sukoštanska koja se najčešće izgovara, a glasi:
»Božji pivac zapiva,
I Mariju doziva (vapija),
Oj Marijo majko mila,
Imala si sinka jedina.
Kroz goru li odoše.
Trnovu krunu nosiše.
Židovi ga uhvatiše,
Tvoga sina u biše,
Krv mu na kamenje padaše,
Do Boga se čuje,
Bog pošalje anđele,
Da pokupe onu krv,
Da je meću u kaleže I kitice kitiše,
Prid Boga je nosiše.
Sam je Bog govorio,
Tko ove tri molitve izmolio,
Tri bi duše otkupio.
Jednu dušu ćakinu,
Drugu dušu majčinu,
Treću dušu svoju. Amen.
Inače na Veliki petak služba u crkvi počela bi ujutro. Najprije bi se molio oficij Velikog petka, nakon čega bi bilo bogoslužje Velikog petka, na kojem se pjeva muka po Ivanu na isti način kao i na Cvjetnicu. Nakon toga se otkriva križ koji se donese u precesiji kroz crkvu uz pjevanje »Evo drvo križa, na kome je spasenje svita visilo« i pjeva se »Puče moj, što učinih tebi? ili u čem ožalostih tebe? odgovri meni«. Pošto otkrije križ, svećenik ga odnese ispred velikog oltara gdje su prostrte plahte te kleknuvši ondje ga položi. Tada se udalji malo od križa i izuje te pođe do velikih vrata od crkve. Odatle pođe križu tri puta kleknuvši. dođe do križa te ga poljubi i pokloni mu se. To isto rade i ostali vjernici. Uz križ bi se u međuvremenu postavila četiri lumina koja bi gorjela cijeli dan. Nakon bogoslužja križ ostaje ležeti u crkvi cijeli dan. a ljudi bi neprestano dolazili u crkvu da mu se poklone. Taj poklon križu zvao se »listi«. Poklon križu započeo hi kod velikih vrata crkve, gdje hi se skinula obuća i zatim kleklo te klečući pomalo puzilo (lizlo) prema križu. Dok je to trajalo, ljudi su molili u sebi molitve. Kad bi se primakli križu, poljubili bi ga na tri mjesta. Taj poklon križu trajao je cijeli dan i uvijek je ljudi bilo u crkvi. Svi župljani su došli u crkvu da se poklone križu. Pred večer bi znalo biti gužve, jer su sada došli oni koji preko dana nisu mogli, a došli bi i Debeljačani. Kao i na Veliki četvrtak i tada bi se okupili škrgućanti koji su oko crkve škrgućali dajući znak da se primiče večernja služba Velikog petka. U toku dana na oltar sv. Petra i Pavla zvonari bi postavili i sve druge križeve koji su postojali u crkvi kao i u kapeli na groblju za večernju procesiju. Mnogi su prilikom poklona križu, naročito žene. nosili sa sobom maslinova ulja i dariv ali to crkvi da preko godine od tog ulja gori vječno svjetlo pred svetohraništem. Večernja služba Velikog petka počela bi pjevanjem jutrenje Velike subote i bila je slična onom pjevanju kao na Veliku srijedu i četvrtak. Nakon završetka jutrenje održala bi se tradicionalna procesija Velikog petka kroz stari dio sela. U toku večeri a malo prije procesije oko crkve bi bili vlasnici petromasa s upaljenim svjetiljkama, kako bi osvjetljavali put za procesiju, jer tada nije bilo struje. Na Čelu procesije išli su škrgućanti, zatim mladi ljudi, te nosioci svih križeva koji su bili u crkvi, napokon pjevači i svećenik koji je pod baldakinom nosio pokriveno sveto Otajstvo koje je dotad bilo pohranjeno u »Božjem grobu«. U procesiji se pjeva »Puče moj« i druge pjesme Velikog petka. Na kraju procesije išle bi žene. mnoge s upaljenim svijećama. Prozori kuća, terase i ulazna vrata kraj kojih je prolazila procesija bili su okićeni i na svima su gorjele svijeće, lumini ili vatre od pepela i petroleja. Na vratima od sela (s unutrašnje strane Gornjih vrata) procesija bi se nakratko zaustavila i tu bi bio podijeljen blagoslov na sve četiri strane svijeta. Nakon toga procesija bi krenula u crkvu. Svi sudionici u procesiji išli su u crkvu, s njima i nosioci petromasa, tako da je crkva bila jako osvijetljena. Slijedila bi propovijed posvećena Velikom petku, a nakon nje pjeva se Muka Gospodinova, po Babice™ tekstu. Pjesma se pjeva na isti način kao i ona na Veliki četvrtak, a najčešće pjevaju i isti pjevači. Pjesma se inače u Babićevoj knjizi zove »O žalosti BD Marije«, a njezin početak glasi:
»Rasviljena majka stase, blizu križa, ter plakaše, i tužase i plakaše,
I drhćaše kad gledaše Tešku muku svoga sina,
Jsukrsta Gospodina,..«
Sutradan je Velika subota. Pred velikim vratima crkve naloži se vatra, a služba počinje blagoslovom vatre. Na njoj se užeže uskrsna svijeća u koju se u obliku križa zabode pet grumena blagoslovljenog tamjana te se čita 12 proročanstava. Nakon loga se kod krstionice blagoslivlja voda koja se nalazi u posebnom mašlelu. To je krsna voda, a sluzi i za blagoslov stanova i ljudi. Pošlo se voda blagoslovi, nosi se u škropionice kraj crkvenih vrata koje su prazne od Velikog četvrtka. Nakon loga blagoslivlja se voda za krštavanje. u koju se ulijeva ulje katekumensko i ulje krizme koje blagoslovi biskup na Veliki četvrtak. Slijedi misa na kojoj se zapjeva »Slava na visini Bogu…«. Nato se »odvežu« zvona i zvoni se, čime se navještava da je došao Uskrs. Tada se ljudi u crkvi i kod kuče umivaju i peru oči blagoslovljenom vodom. U isto se vrijeme s oltara, slika i kipova skidaju zavjese koje su bile postavljene na Glušnu nedjelju. Ljudi bi post od Velikog petka produžili sve dok ne bi prozvonila zvona.
Za Uskrs se peku pogače, To je posebno sladak kruh. Taj hi se kruh zamijesi© na Veliki četvrtak iii pelak i nekoliko bi se puta premijesio da bude Sto bolji. Obično se pogača pekla na Veliku subotu, s puno pažnje da na velikom žaru ne bi izgorjela. Da bude ljepša, mazala bi se perom od pijetla ili purana umočenim u žumanjak od jaja. Pogača se pekla na ognjištu po »cripnjom< pa se i zvala »pocripnjafe*. Danas se pogače peku u štednjaku ili se kupuju, ali svaka domaćica nastoji da joj bude lijepa na blagoslovu hrane na Uskrs. Debetjačani su hranu blagoslivljali na Veliku subotu poslijepodne, jer za Uskrs ujutro nije bilo vremena da dolaze na blagoslov.,Sukošanci hranu blagoslivljaju na Uskrs ujutro. Blagoslov se vrši izvan crkve u dvorištu s jedne i druge strane, gdje se donosioci rasporede u dva reda. Na blagoslov se obično donosi kruh, kuhana jaja, sol, str, vino, mlada kapula i drugi mladi plodovi. U stara vremena kada je bilo dosta stoke, na blagoslov se donosilo i meso od janjeta. Osim domaćica koje donesu hranu na blagoslovu je prisutan veliki broj ljudi. Uskrs je veliki blagdan. Za taj dan se pripremi i bolja hrana. U doba kada je bilo dosta janjaca mnoge obitelji su za Uskrs pripremale »pandrobu«. Bilo je to punjeno janje s nadjevom od suhih kolača, kruha, jaja. mlade kapule, soli i dugih začina. Tako punjeni janjac se pekao na ražnju. Bio je to poseban specijalitet, a jeo bi se za sve Uskrsne blagdane. Glavna Uskrsna svečanost je bila velika misa, prije koje sc pjeva »Tebe Boga hvalimo« i ide procesija tri puta oko crkve, a nakon poslanice pjeva se naizmjenično pjesma:
»Kad uskrsnu Isus sveti,
Koji za nas bi propeti,
Tu se čuda dogodiše,
Kako sveti Marko piše,
I zlamenja mnoga biše Ne može se reći više.
Jer uskrsnu slavan dosti,
I bez smrti i žalosti…«
Nakon mise na vratima od crkve prokaraturi daju ljubiti križ ljudima. Ljudi odlaze na Gornja vrata gdje se okupi puno ljudi kao i na Božić. Igra se kolo i veseli, a kolo završava, kao i na Božić, na Lokvici. Poslije podne ljudi izlaze u šetnju, a najviše ih je na Gornjim vratima, gdje prokaraturi donesu drvenu urnu sa 60 litara vina koje poklanja župnik mještanima. Uz Uskrs svečano se slavio i Uskrsni ponedjeljak i Uskrsni utorak. U jedno vrijeme bio je običaj da na Uskrsni ponedjeljak Sukošanci zavjetno hodočaste sv. Šimi u Zadar i »otvaraju« raku sveca. Poslije Uskrsa svečano se slavi u Bijela nedjelja ili Mali Uskrs. To je svečano isto kao i sam Uskrs, što dokazuje i svečanost velike mise, kada se na početku pjeva »Tebe Boga hvalimo« i procesija obilazi oko crkve. Iza pročitane poslanice pjeva se pjesma posvećena Uskrsu. Početak te pjesme glasi:
»istina je do istine,
Od svih dana od godine.
Nit je veći nit je sveći Niti može biti veći.
Dan nediljni plemeniti,
Među dnevih vele svetih,
Uskrsnuću određen i,
Tebi, Isuse, posvećeni…«
I drugi blagdani poslije Uskrsa u Sukošanu se svečano slave. Najznačajniji je od njih Spasovo ili Krizi. Postoje Mali krizi, i to u srijedu prije Spasova, kada se održi velika procesija blagoslova polja, koja bi se kretala cijeli dan. Procesija bi išla do crkve sv. Martina gdje bi se sakupilo ljudi koji su radili u polju, naročito u vinogradima i prisustvovali bi misi. Nakon mise svi bi posjedali okolo po travi i kamenju te doručkovali mladog sira, pršuta, jaja i druge hrane koju bi donijeli sa sobom. Pošto bi se nahranili i odmorili, procesija bi krenula dalje kroz Debeljak i u rano poslije podne bi se kroz Sukošansko polje vratila u crkvu. U ovo vrijeme su se blagoslivljale sve kuće u Sukošanu koje se nisu blagoslovile na Badnji dan te sve kuće u Debeljaku.
Svečano se slave i Duhovi. Na duhovsku subotu ujutro blagoslivlja se voda u crkvi. To je treći blagoslov vođe u godini. Na Duhove je svečanost u crkvi isto kao i na Božić i na Uskrs. Pjeva se »Tebe Boga hvalimo« na početku mise, a preko mise iza poslanice pjeva se pjesma za Duhove isto kao i na Uskrs. Početak pjesme glasi:
»Kad uziđe Isus sveti,
Koji za nas bi propeti,
Na nebesa slavna gori.
Pomilova i nas doli.
Jer kako nam reko biše,
Da Duh sveti poslat htiše,
Svojim dragim učenikom,
Preljubljenim nasljednikom…«
Uskrsno vrijeme završava proslavom Tijelova ili »Božjeg dana«. Ujutro se ispred ulaza u kuću prospe cvijeće, kao i ispred crkve i na raskrsnicama. Dok nije izgrađena crkva u Debeljaku, tijelovska procesija bi se održavala poslije velike mise, a od tada oko podneva održava se procesija u Debeljaku, a poslije podne u Sukošanu. To je jedna od najljepših procesija u Sukošanu. a po sudionicima i najbrojnija. Ide istim ulicama i dijelovima Sukošana kao i nekada pa tako i di jelovima Jadranske magistrale.U procesiji se nose zastave, a pod baldakinom koji prate djeca u bijelim odorama svećenik nosi sveto Otajstvo. Ulicama kuda prolazi procesija posipa se cvijeće. Procesija se zaustavlja, radi čitanja evanđelja i blagoslova, na Gornjim vratima, Lokvici, Pavića bunaru i Ruševcu. Devet dana poslije Tijelova slavi se blagdan Srca Isusova. Tog dana uz svečanu misu održava se kroz selo procesija s kipom Srca Isusova.
Ovdje smo ukratko nabrojili najpoznatije običaje koji su se tokom stoljeća njegovali u Sukošanu i kako su se održavah prije liturgijske obnove kada su neki izmijenjeni, što naročito vrijedi za svečanosti u velikom tjednu.
Pored tradicionalnih bagdana u Sukošanu se slave i drugi. O njima ćemo ukratko nešto reći kronološkim redom.
- veljače slavi se Svijećnica ili Gospa Kandalora, kada se u crkvi blagoslivljaju svijeće koje se daju vjernicima. Čuvaju se u kući, a gore u slučaju nevremena, grmljavine, bolesti ili smrti.
veljače slavi se sv. Blaž biskup i mučenik. U sukošanskoj crkvi postoji moćnik svecu pa se taj svetac svečanije slavi u Sukošanu. Običaj da se prije mise blagoslivljaju kolači koji se čuvaju do Ciste srijede kada se jedu ujutro. Isto tako blagoslivlja se grlo sa dvije upaljene svijeće. To u Sukošanu zovu »grličanje«.
Ovo su najhladniji dani u godini i ljudi pomalo očekuju dolazak toplijih dana i početak radova u polju. Zato uvijek razmišljaju kakvo će vrijeme uskoro nastupiti. To se raspoloženje osjeća i po uzrečici koja glasi:
»Gospa Kandalora, zima van ka fora,
Sveti Blaž l<ažc da je laž,
Sveli /¡ime, kaže da još ima zime,
A za njim se vuče glistina, l ona kaže da je istina.«
11. veljače svečano se proslavlja zavjetni blagdan Sukošanu, a to je Gospa Lurdska. Taj blagdan neprestano se slavi od 1906. godine kada je podignut oltar i nabavljen Gospin kip. Koliko Sukošanci štuju Majku Božju svjedoče brojni darovi koje su uglavnom sukošanske žene darivale, a darivaju i danas Gospi, i to uglavnom prstenje, ogrlice, medaljone i si. Sav taj nakit se postavi na Gospin kip II. veljače i skupa s njime pronese u procesiji kroz Sukošan. U ovo doba godine ljudi već počinju raditi u poljoprivredi. Obreztiju. gnoje i okopavaju se vinogradi, a počinje se sadili krumpir i drugo povrće.
19. ožujka slavi se blagdan sv. Josipa. Od 1966. godine kada je nabavljen kip sveca održava se također tradicionalna procesija s kipom sv. Josipa.
25. ožujka slavi se blagdan Blagovijesti. devet mjeseci do Božića, pa i tog dana Sukošanci ne rade teške poslove.
Proljetni blagoslov polja obavlja se na blagdan sv. Marka koji se proslavlja 25. travnja. Prije je tog dana održana velika procesija koja je bila najsvečanija i najposjećenija od sve tri procesije kojima se blagoslivljalo polje. Procesija se kretala kroz Sukošansko polje, a na mjestima gdje bi sc čitala četiri evanđelja, i to na Gornjim vratima, Pavića bunaru, Raskrižu i Na bunaru u polju ljudi bi okitili prostor cvijećem i zelenilom.
Nakon toga dolazi mjesec svibanj. To je mjesec rada u polju. Priroda je zelena, vinogradi su oblistali, počinje obrada vinograda. prvo škropljenje, pljevljenje, dozrijeva prvo povrće kao mladi krumpir, grašak (biž), bob. pojavljuju se prve trešnje, kosi se trava i djetelina. Ljudi su po cijeli dan vani i rade. Svibanj je najljepši mjesec u godini i posvećen je Blaženoj Djevici Mariji te se svake večeri održavaju svibanjske pobožnosti. Moli se krunica, pjevaju litanije i čitaju razna razmatranja o Gospi. U tom mjesecu su najčešće blagdani Spasova, Duhova i Tijeiova. koji se svečano slave, što je već prikazano.
Lipanj jc vruć mjesec. Nastupa ljeto. Ljudi su zaokupljeni poljskim radovima. Naročito su veliki radovi u vinogradu, jer se mora okopavati, škropiti. povezivati i pljeviti. Poljoprivredni plodovi se već donose kući. a krajem mjeseca priprema se i žetva. Noći su kratke, to više što se treba rano ustati i poći u poije ili na pašu, da se do »plaiulišta« može vratiti natrag, jer je sredina dana vruća, a onda se opet poslije podne odlazi u polje kada sunce krene prema zapadu. U lim toplim ljetnim večerima prije spavanja ljudi su kratili vrijeme pričanjem ili u društvu s djecom pjevali ili recitirali pjesmice. Ovom prilikom navest ćemo ovu:
»Ajmo spati. Boga zvati, l Marija vapijati Da nam kaže pravi put.
Otkud voda izvire.
Od kamena šaluma.
Tate sjedi Djevica,
Na glavi joj krunica,
Bele ruke sklopila,
Zlatnom čašom poliva,
Grišne duše otpravlja.«
U mjesecu lipnju ima također nekoliko blagdana. Jedan od njih je i blagdan Srca Isusova, o Čemu je već rečeno.
13. lipnja slavi se svetkovina sv. Antuna Padovanskog. Sv. Ante je veliki blagdan u Sukošanu. Kako je to popularni svetac u našem mjestu, svedoči i činjenica da je Ante najrasprostranjenije ime u Sukošanu. Toga dana osim svečane mise održava se tradicionalna procesija s kipom sv. Antuna kroz stari dio Sukoša- na. U narodu postoji i pjesmica posvećena tom svecu i glasi:
»Sveti Ante svetitelju.
Mili Božji prijatelju,
Mi molimo, moli za nas,
U potrebi pomozi nas.
Kad na punti smrti naše,
Na čas onaj jadne čaše,
Za vijeke tebe molim.
Da idemo na nebesa,
Da se s tobom svi vidimo,
Svetim Antom veselimo.
Sveti Aute budi hvaljen,
Po sve vi jeke vijekov. Amen.
Tekstovi: Župa Sukošan
