Ražanac ima bogatu tradiciju uskrsnih običaja. Već o pokladama se počinju ljudi pripremati za nadolazeći blagdan. Lik Marka posebno je zanimljiv jer se preko njega mještani prisjećaju grijeha i zlodjela u protekloj godini, i optužuju ga. Cvjetnicom počinje slavlje Velikog tjedna. Neobičan je običaj barabana. Na Veliku subotu svećenik odabranima pere noge. Zanimljivo je da mladići, s puškama na ramenu, čuvaju Isusov Grob. I u ovom mjestu rabljene su klepetaljke. Mjesni specijaliteti obično su turte i kolube.
Priprave za Uskrs počinju Čistom srijedom ili Pepelnicom. To je ujedno i dan kojim započinje korizma koja traje četrdeset dana. Na Čistu srijedu provodi se strogi post i nemrs. Toga bi se dana kroz selo nosio Marko (lutka načinjena od stare odjeće, napunjena slamom). Netko od mladića preobukao bi se u žensku odjeću i plakao za Markom vodeći za ruku dvoje djece. Na kraju Marko je optužen za sve nedaće te je za kaznu spaljen. Navečer se održava sveta misa na kojoj župnik posipa vjernike pepelom po glavi govoreći:
” Spomeni se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”
Poseban osjećaj približavanja Uskrsa osjeti se već četrnaest dana prije blagdana. Ta se nedjelja zove Glušnica (Gluha nedjelja), i tog su se dana u crkvi pokrivale svete slike, raspela i dr… što je bila priprema za skorašnji blagdan muke i smrti Isusa Krista.
Sljedeća nedjelja je Cvjetnica. Tada se u crkvu nose maslinove grančice na blagoslov, pjeva se Muka Gospodinova, što je poseban doživljaj jer ju pjeva zbor. Cvjetnicom je počinjao Veliki tjedan, u kojem se u ponedjeljak i utorak nije održavala posebna služba Božja, već kao i u obične dane.
Na Veliku srijedu misa se govorila uvečer. Pjevala se Muka Gospodinova. Nakon toga počeo bi baraban, udaranje štapovima i šibama po klupama i po podu. šibom o oltar prvi bi udario župnik, a potom bi ga slijedili svi nazočni. Taj je običaj u narodu značio da treba udariti razbojnika Barabu, a ne Isusa, zbog čega se vjerojatno tako i zove.
U davna vremena se služba Božja na Veliki četvrtak održavala i prijepodne i poslijepodne. Prijepodne su na Slavu Vičnju (Slava Bogu na visini…) zvonila zvona, nakon čega su ih zavezali i više se nije zvonilo do Slave vičnje na Veliku (Krsnu) subotu. Toga bi dana na sv. misi bilo nazočno dvanaest ljudi, što je simboliziralo dvanaest apostola, a svećenik bi im prao noge, kao što je i Isus činio apostolima. Na toj sv. misi svećenik bi prenio posvećene hostije i sveto Otajstvo u Božji grob postavljen za tu priliku na oltaru Srca Isusova. Puk bi pritom pjevao napjev: “Usta moja otpjevajte.”
Božji grob su mladići čuvali dvadeset i četiri sata, i to s puškama na ramenu. Kako su zvona bila zavezana, umjesto zvonjenja se “škrgoćalo” (klepetalo). Djeca bi obično išla kroz mjesto i “škrgoćanjem” pozivala ljude na u crkvu. Ljudi su se pozivali na poseban način kao npr. “prva volta na misu, druga volta na misu, treća volta na misu.” “Skrgoćale” su bile različitih veličina i proizvodile su najraznovrsnije zvukove, a oduvijek su najbolje i najveće bile crkvene “škrgoćale.”
Veliki petak je poseban dan za svakog vjernika. Dan strogog posta i nemrsa. Obično se jede samo riba i pije se vino. Na Veliki petak služba u crkvi bila je posebna – pjeva se Muka po Ivanu. Nakon toga svećenik bi otkrio križ, a vjernici su pjevali: “Evo drvo križa na kojem je spas svijeta visio.” Ljudi su klečeći puzali (lizili) od ulaza u crkvu do oltara, gdje bi svatko poljubio raspelo. Klanjajući se križu, vjernici su pjevali :”Puče moj, što učinih tebi ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.” Nakon završetka službe počinjala je procesija. Na čelu procesijske povorke nošen je veliki križ, iza njega išli su muškarci, za njima svećenik koji je nosio sveto Otajstvo i pjevao. Na kraju procesije išle su žene. Ljudi u procesiji brojnim su starinskim svjetiljkama osvjetljavali put. Prozori kuća, zidovi, terase i ulazna vrata pokraj kojih je procesija prolazila bili su osvijetljeni mnogim svijećama, luminima ili vatrama od pepela i petroleja. Nakon procesije u crkvi se pjevao “Gospin plač”.
Na veliku ili Krsnu subotu pred crkvenim se vratima naložila vatra . Na njoj bi se upalila uskrsna svijeća u koju je svećenik utisnuo pet grumena blagoslovljenog tamjana i čitao dvanaest proročanstava. Ljudi su stajali, okupljeni pred crkvenim vratima, držeći u rukama upaljene svijeće. Nakon blagoslova vatre svećenik bi blagoslovio vodu što je za tu priliku, u posebnom “maštelu” (vjedru), donesena na sredinu crkve. Nakon blagoslova ta je krsna voda odnesena u škropionicu kod ulaza u crkvu, koja je bila prazna još od Velikog četvrtka. Iz toga su ljudi uzimali posvećenu vodu i nosili je kući za blagoslov domova i ukućana. Nakon blagoslova vode blagoslivljala se voda za krštenje. U trenutku kad se u crkvi zapjeva: “Slava Bogu na visini “odvežu” se zvona i zvonjavom se naviješta Isusovo uskrsnuće. Na Veliku subotu je i blagoslov hrane. Zene bi ujutro marljivo poranile da bi ispekle “turte” i “kolube”, posebne slatke kruščiće, te obojale jaja prirodnim bojama, najčešće korom kapule. Svaka se kućanica pritom trudila da joj “turte” i “kolube” izgledaju lijepo. Osim njih na blagoslov se nosio kruh, vino, sol, kuhana jaja, mlada kapula i drugo. U prijašnjim vremenima, kada su se stanovnici Ražanca bavili uzgojem stoke, na blagoslov se nosila i janjetina.
Na Uskrs je cijelo selo osobito veselo. Sveta misa je posebne svečana, a za ručak se jelo samo ono najbolje. Nakon mise obično se plesalo poznato ražanačko kolo u kojem je igralo i staro i mlado.
https://www.youtube.com/watch?v=Fkj6FX2RdyI
Tekst napisala : Ana Valjin
