U perifernim brdskim područjima kraju oko Ogulina, na Kordunu, djelomice Banovini ova odjevna shema poprima već jake utjecaje odjeće iz područja središnje Hrvatske s pretežitošću platnenih dijelova. Tom je utjecaju jedino odolio široki, slojeviti pojas od kože (ćemer), što su ga seljaci rado nosili još sredinom 20. st.
U odjevnoj shemi ženske nošnje ovog područja važno mjesto zauzima košulja koja ovdje ima i značenje gornje odjeće. U ljetnom je modalitetu – uz pojas i pregaču jedina odjeća koja prekriva tijelo. Izrađena od domaće lanene ili konopljine tkanine zadržala je arhaičan kroj širok kolika je i širina otkanog platna, prednji i stražnji dio sastoji se od jednog komada materijala kojemu je na pregibu urezan otvor za glavu i izrez niz prsa. Na to se prišivaju posve ravni rukavi otvorenih zapešća. Toj se jednostavnoj strukturi uz bočne šavove, od struka naniže, dodaje klin, a uz vratni izrez uski uspravni ovratnik. Zbog svoje funkcije osnovne odjeće košulja se obilno ukrašava vezom na prsnom i vratnom dijelu, rukavima, pa i donjem rubu skuta. Geometrijski motivi ukrasa u tehnici plosnoga boda, križića ili polukrižića, izvezeni su obojenom vunenom, rjeđe svilenom, niti.
Preko košulje stavljale su pojas (tkanica) od raznobojne, ponegdje samo crvene vune, kojim su se višestruko omatale.
Uočljiv je odjevni predmet pregača, tkana od domaće vunene pređe. Razlikuju se dvije osnovne vrste prema načinu tkanja. U području od Konavala do Sinja bila je to glatka tkanina diskretno urešena uskim raznobojnim poprečnim prugama. Pri nošenju su je skupili, pa je padala u mekim naborima. Sjevernije, od Vrlike do Like, tkali su je’ raznobojnom vunom, pa i srebrnom žicom, u ukrasnoj tehnici klječanja i redovno s triju strana opremali gustim vunenim resama.
Toj su osnovnoj odjeći pripadala i dva suknena dodatka: duga zimska haljina s rukavima, sprijeda skroz otvorena, te prsluk različite dužine. U starijoj se praksi za djevojačku haljinu upotrebljavalo bijelo sukno, a za žensku modro, čemu odgovaraju i nazivi bjelača, odnosno modrina.
Krojile su se cijelom dužinom u jednom komadu ili pod primorskim utjecajem rezale u struku. Pri odijevanju su se nosile izravno na košulju, a preko njih se stavljala pregača i pojas, čemu bi se zimi dodalo i gornji haljetak bez rukava. Taj je prsluk (sadak, zobunjačerma, koretirui) različite dužine (do bokova, preko njih ili do ruba košulje), ravno krojen i također sprijeda otvoren. Ljeti su ga odijevali preko osnovne odjeće – košulje, pregače i pojasa. Rustikalna ljepota ovih suknenih dijelova u njihovim je ukrasima, širokim i maštovitim aplikacijama od čohe. Oblikovali su se ili kao široki porubi ili kao mozaici sastavljeni od komadića raznobojnog sukna te još vezeni vunom ili svilom bodom lančanca.
Poput muškaraca, i žene su na nogama nosile vunene ili sa suknom kombinirane čarape različitih dužina. Većinom su obuvale opanke.
Crvena kapa, poznata nam dosad iz muškog odjevnog inventara, u ovom je području i djevojačko pokrivalo. Cesto ju je krasio vez, svilene kitice, vrpce pa i paunovo pero. Ponegdje su djevojke preko kapice prebacivale još bijeli pravokutni rubac, pričvršćen nizom ukrasnih srebrnih igala. Žene su nosile rubac kvadratna oblika, složen u trokut, s krajevima koji su im slobodno visjeli niz lice ili su se vezali, katkad i kopčali pod bradom.
U svečanom modalitetu tu je odjeću obilno dopunjavao nakit, u prvom redu srebrni. Osim igala na glavi te naušnica u ušima, djevojke su i krajeve pletenica, spuštenih niz leđa, ukrašavale privjeskom (upletnjak). Nad čelo ili preko prsiju vezale bi traku s nizom listića od tankoga srebrnog lima. Omiljeni je nakit bio kovani novac. Prišivale su ga uz obod kapice, na pojas, a osobito je uočljiv bio prevjes s nanizanim novcem (đerdan, gendar), što ga je udavača u Vrlici nosila u nedjeljnom kolu, a prekrivao je cijelu prednju stranu tijela.
