U vještine kojima su ovladali seljaci prerađujući sirovine s vlastita posjeda ubraja se i obradba kože. No, valja imati na umu da su kolni i krzneni predmeti iz materijalnog inventara seljačkih kućanstava po načinu proizvodnje dvojaki. Jedni su uistinu rukotvorine koje su proizveli mahom vještiji seljaci priprostom tehnologijom, a rašireni su u gorskoj i dijelom u primorskoj Hrvatskoj. Drugi su potekli iz obrtničkih radionica (seoskih i gradskih) opančara, postolara, čizmara, torbara, remenara, sedlara, krznara, a karakteristični su u središnjoj i nizinskoj Hrvatskoj.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadala je u prvom redu proizvodnja obuće, tj. određenog tipa opanaka prepletena. Postupak pripreme sirovine obavljao se priručnim sredstvima. Očišćenu svježu kožu sa zaklane životinje posuli su solju ili smjesom pepela, čađe i kukuruzna brašna radi izvlačenja vlage. Nakon toga su je sušili razapetu na prutovima, a zatim ostrugali dlake. Goveđa je koža bila predviđena za donji dio opanaka, pa su je zato odmah nakon prepariranja izrezali u manje komade, fase. Veličina faše određivala se starinskim mjerenjem s pomoću šake i prstiju: pedalj je udaljenost od vrha palca do maloga prsta, a podlanica je dužina kažiprsta. Faša je bila predviđena za tri para opanaka. Za gornji dio opanka upotrebljavao se konopac od tanke ovčje kože koju su nakon prepariranja razrezali u uske trake i nakon kratkotrajnog močenja usukali uz pomoć vretena u oputu. Gdjegdje su za oputu rabili usukana životinjska crijeva.
Priprema kože bio je isključivo muški posao, a opanke oputaše znale su izraditi i žene. Prema pripremljenu uzorku iz faše se iskroji potplat (jednak za oba opanka) i šilom izbuše rupice na rubovima za udijevanje opute. Pomagali su se drvenim kalupom preko kojeg su najprije prepletali prednji dio gustim pletivom, katkad i ukrasno izvedenim. Zatim su opleli zapetak ostavljajući dugačke krajeve opute kojima se nakon obuvanja opanka omatalo iznad gležnja. Osim na opanke, kožne su potplate prišivali i na vrstu kućne obuće, izrađenu od pletene vune.
Spomenuta je već uporaba mješina za spremanje ili prenošenje hrane i pića. I njih su umjeli pripremiti sami seljaci, u prvom redu od kozjih koža. Premazali bi ih vapnom, pa kad je otpala dlaka, dobro isprali i zavezali sve otvore. Miris mješine pridonosi posebnom okusu vina koji mnogi upravo zbog toga cijene, jednako kao i aromi već navedenoga misnog sira. Mješine su usto bile i sastavnim dijelom narodnih puhaćih glazbala – mješnica, gajdi, duda, no njihovom su se izradbom bavili samo nadareni pojedinci.
U okviru rukotvorske obrade valja spomenuti i primjenu ovčjega runa. Od njega su se pravili lički kožusi, jednostavni prsluci nošeni zimi krznom uz tijelo, a kožom izvana, a ljeti obrnuto također i posteljni pokrivači, sastavljeni šivenjem nekoliko ovčjih runa, poznati na sjevemo-jadranskim otocima.
Veći je dio seljaka u Hrvatskoj kao jedinu obuću rabio opanke. Uz gorsko-primorske oputaše, nizinskom su odijevanju pripadali opanci-kapičari. Nasuprot prvima, ovi su bili zanatski proizvod, izrađen od strojene goveđe ili teleće kože. Kao sredstvo za štavljenje rabili su hrastovu, brezovu ili johovu koru ili hrastove šišarke. Smrvljene u prah, umiješali su u vrelu vodu, pa je nakon namakanja u tom uvarku koža postajala mekšom, punijom i elastičnijom. I pri bojenju posezali su za prirodnim izvorima, kao što je metvica ili lišće divljih jabuka. Osim kakvoćom, ti su se opanci razlikovali i izvedbom. Njihov je prednji dio – kapica (otuda im i naziv) bio napravljen od cjelovitog komada kože, iako opletanjem spojen s potplatom. Zapetak se u nekih primjeraka radio također prepletanjem kožnih traka, pa se poput oputaša vezao njihovim krajevima uz nogu, a u drugih izrađivao od cijelog komada kože i pričvršćivao uz nogu kopčom.
Svoju su robu opančari obično nudili na prodaju na seoskim sajmovima. Tamo su seljaci mogli nabaviti i druge obrtničke proizvode: kožne pojasove, bičeve, konjsku ormu i sedla, Zagorci, Međimurci i Podravci čizme, a Primorci cipele.
Panonski odjevni inventar obilježavali su i razni krzneni predmeti: kratki ili nešto duži ženski i muški prsluci (kožušci), veliki ogrtači s rukavima (kožusi) te kabanice s leđnim prevjesom (opaklije). Bili su to vrlo kvalitetni proizvodi kožuhara, bogato ukrašeni kožnim aplikacijama u boji, vezom, zrcalima, plišem, pa i oslikani.
Osim životinjskih koža i runa primjenu je u seoskom životu imao i rog. Goveđi su bili spremnicom koscu za brus pri košnji veliki, često lijepo ukrašeni, pastirima su bili sredstvo javljanja ovnujski se, uz goveđe, pojavljuje na pokladnim maskama te kao magijski predmet, a u okviru obrtničke proizvodnje majstori su od rožine izrađivali češljeve i igle.
