Dok su u svakidašnjoj prehrani primorskog područja prevladavala laganija jela i kulinarstvo srodno širem mediteranskom okružju, u jadranskom zaleđu te u gorskom i brdovitom području prehrana je bila mnogo krepkija. Izbor namirnica proizlazi iz proizvoda pašnjačkoga stočarstva te regije, a potreba za kaloričnijim jelima prilagodba je pučanstva oštroj gorskoj klimi. Stoga je u jelovnicima toga područja zamjetljiv udjel mliječne hrane, ali također prevlast masnije mesne i teže biljne hrane. Takav se tip kulinarstva nadovezuje na šire područje unutrašnjeg Balkana.
Redovito su konzumirali kuhano kravlje, ovčje i kozje mlijeko (varenika), kao i ukiseljeno. Svakodnevnu su prehranu sastavljale i razne vrste sireva: svježi (škripavac), posebno cijenjen, od kozjega mlijeka sir sušen na zraku (suhi sir) sir pripremljen od sirutke pomiješane s mlijekom (urda) te polumekani, nastao miješanjem kuhanog te zasoljenog, nekuhanog mlijeka (basa). Veliku je primjenu u začinjanju mnogih jela, osobito onih za post, imao pretopljeni maslac (maslo).
Uz ovčetinu i kozletinu (kuhanu, pečenu ispod peke, janjetinu na žaru), u jelovniku su češće bile zastupljene svinjetina i govedina. Kokošje meso bilo je u prvom redu namijenjeno priređivanju juha, a osobitost je šumskih krajeva Like i Gorskog kotara bilo sušeno meso puhova, uobičajeno dopunjeno prilogom od kukuruzne kaše.
Uopće, izrazita je bila sklonost raznim kašama. Jednostavne su kaše kuhali od prosa ili ječma (prga) te od kukuruza (pura). Kod složenijih kuhali su ječmeno ili kukuruzno brašno sa sitno izrezanim krumpirom te sve zalili maslom (krumpirašica). Ili bi pšeničnu kašu s jajima kuhali na maslu uz manju količinu vode (cicvara).
Grah, krumpir, kupus, osobito kiseli, riban u rezance, bili su namirnice od kojih su se spravljali svakidašnji obroci. Cijenjeno jelo bio je kiseli kupus kuhan zajedno sa suhim svinjskim mesom i slaninom uz prilog od krumpira, pečenog u ljusci u vrućem pepelu.
Prostor za pripremu jela i blagovanje nije na cijelom području bio istovjetan. U Lici se i u Dalmatinskoj zagori duže nego drugdje zadržalo u uporabi otvoreno ognjište, pa su se i mnoga jela kuhala u loncima obješenima o ognjišni lanac (verige) ili se pekla ispod peke. I blagovalo se u kuhinji za niskim okruglim stolom, sjedeći na tronošcima. U stolnom su posudu, uz keramičko, bili zastupljeni i drveni tanjuri, zdjele te žlice. Upravo zbog drvenih zdjela koje su sa sobom nosili pastiri, sačuvalo se u tim krajevima sjećanje na jedan arhaičan način kuhanja. Naime, zbog nemogućnosti da drvenu zdjelu (npr. s mlijekom) stave nad otvorenu vatru, dosjetljivi su pastiri u oganj položili kamen kad se dobro ugrijao, očišćena bi uronili u posudu s tekućinom. Zbog isijavanja akumulirane topline, već nakon nekoliko minuta mlijeko bi u drvenoj zdjeli zavrilo.
U ostalim krajevima ovog područja kuhanju je bio namijenjen prostor ulazne kućne prostorije, gdje je u kutu bio smješten otvor sobne peći s izbočenim pretpećkom, a blagovalo se za visokim stolom u sobi. Na takvom poluzatvorenom ognjištu i pribor je bio donekle drukčiji. Kako se kuhalo nad vatrom u dubini peći, raspolagali su rašljama na dugačkom dršku (rogulje, burldje), kojima su zahvaćali i pomicali keramičke lonce, nerijetko još opletene žičanom mrežom. Budući da su tijesto ili meso pekli u peći, zatvorivši u toj prilici otvor metalnom pločom, nije više bilo potrebe za pekvom i sličnim pomagalima.
Tri su dnevna obroka i u ovom području bila prehrambenom paradigmom. Jutarnji se obrok (ručak) sastojao od kukuruzne, prosene ili ječmene kaše prelivene kuhanim ili kiselim mlijekom ili začinjene maslom. U vrijeme većih agrarnih poslova, nakon ustajanja u svitanje tek bi popili čašicu rakije šljivovice ili šalicu soka od kisela kupusa (rasol) uz zalogaj beskvasne pogačice. Obilnije bi jeli na polju, časteći se sirom i pršutom uz kruh pečen od smjese ječmenog i raženog brašna.
Za podnevni obrok (užina) posluživao se kupus kuhan s ovčetinom i krumpirom, grah sa suhim svinjskim mesom, kiseli kupus sa svježom svinjetinom, kupus i grah sa suhom puhovinom i si. U dane posta jeli su varivo, začinjeno maslom, od graha s tjesteninom ili s ječmenim zrnjem, katkad sa žutom korabom te, usto, kuhani krumpir.
Večera je’bila nešto laganija. Kombiniralo se kuhano mlijeko s kruhom, kiselo mlijeko s kuhanim krumpirom, krumpir pečen u ljusci (pole) sa slaninom ili mekanim sirom i si.
Među slatkim jelima, osim uštipaka, umiješanih od brašna, jaja i vode i prženih na masti, pripremali su i kolače nadjevene sirom. Beskvasnu savijaču od sira (povitica) pekli su u Lici pod pekom, a savijaču od tijesta pripremljena s kvascem najprije su ispekli, a onda još kuhali u uzavreloj vodi te prelili vrućim maslom.
Svakidašnje je piće bila obična voda, a uz teže poslove pili su i rakiju. Uz već spomenuti sok od kisela kupusa žeđu bi tažili kiselim mlijekom ili sirutkom, sokom pripremljenim od divljih krušaka (turšija), a pastiri – u proljeće kad biljke bubre – i sokom iscijeđenim ispod kore javorova debla (musa).
Blagdanski su jelovnici bili obilniji, dopunjeni kokošjom juhom s ukuhanim rezancima, mesnom pečenkom s ražnja, kruhom od bijeloga brašna, suhim kolačem sa sirom , a usto se pilo vino.
