Bio jedan vrijedan čovjek. Imao konja Žerana. Bio je sive boje i skladno građen da se on ponosio njime.
Znao je Iko nekada i popiti, ali je Žeran uvijek znao gdje Iko treba raditi čim bi ga upregao u kola i pošao u nekom pravcu. Znao se čak zaustaviti kod njegove parcele. Ranio je Iko i kasnio iz polja. Jednog jutra naumio Iko rano u polje kopati.
Dođe u štalu, Žerana nema. Vrati se u kuću i kaže ženi što se dogodilo. Žena ga ukori i kaže da još prilegne, da je vrlo rano i da ga mjesečina probudila. Točno mu je i ovo rekla: “Vratit će ti ga vile kad se naigraju.” Iko je čuo za vile, za njihovo kolo i igranje, ali nije u to vjerovao kao njegova žena.
Vratio se prileći i nakon nekog vremena ponovno ode u štalu. Na njegovo veliko iznenađenje Žeran je bio u štali. Privezan gdje ga je i on vezao. Čekao je Iko da se dobro razdani i da dobro pogleda Žerana. Imao je što i vidjeti. Žeranova griva bila je spletena u najljepšu pletenicu. Bilo je u njoj i zelene trave. Tek je tada povjerovao ženi i njezinim pričama o vilama.
Kako je bio ponosan na Žerana!
Bilo mu je drago da su za igru odabrale baš njegova Žerana.
Pripovijetka o Žeranu i vilama
